Svaki dio ulovljene životinje se iskoristio. Krzna su se prodavala prekupcima iz Hemuševca i Male Subotice...
Ponukan medijskom pažnjom koju posljednjih mjeseci u našem kraju ponovno dobivaju dabrovi, listu Međimurje se javio već poznati kotoripski lovac na priče iz povijesti Josip Siladi. Podsjetimo, Siladi je svojevremeno za tjednik progovorio o vezama njegove obitelji sa zloglasnim Vladom Tepešom koji je engleskom književniku Bramu Stokeru poslužio kao inspiracija za kultni roman Drakula, a zatim i o napadu mađarskih razbojnika zvanih Pataki na kotoripski župni dvor, događaj koji datira iz druge polovice 19. stoljeća.
Za ovu priliku, Josip se prisjetio svojeg oca Stjepana Siladija. On je bio, nabraja naš sugovornik, lovac, lovočuvar, lovnik, ali i krivolovac, odnosno raubšicer.
– Djece je naime bilo ukupno 12. Trebalo je prehraniti obitelj. Zato je divljač hvatao na legalan, ali i na ilegalan način, objašnjava raubšicanje Josip dodajući da se njegov otac bavio i poljoprivredom te pčelarstvom.
KRZNO ŠTAKORA
Prisjeća se njegovih priča.
– Lovio je krznaše kao što su vidra, bizantski štakor, kuna, tvor, jazavac, divlja mačka i lisica. Primjerice, štakore je hvatao u zamku napravljenu od željeza na koju je životinja morala stati ili mrežom koja se stavljala u štakorovu rupu u koju bi se uhvatio živ. Bizantski štakor lovio se zbog krzna koja su kupovali prekupci iz Male Subotice i Hemuševca, a onda ih prodavali u Ljubljanu. Ribičko društvo davalo je i nagradu po repu, a po sezoni se znalo nakupiti i do 500 repova. Štakori su jeli ribe pa su bili posebno omraženi kod ribolovaca. Ako me sjećanje dobro služi, plaćalo se dva dinara po repu, a otac je dnevno ulovio i do deset komada. Ni meso se nije bacalo. Prokuhavalo se u kotlovima i davalo svinjama, govori Josip, a zatim iznosi i anegdotu vezanu uz ilegalni dio aktivnosti njegovog oca.
– Obično bi navečer otišao u šumu postaviti zamke za zeca ili
srnu. Jednog je jutra s mojim bratom Tonijem
otišao pogledati je li se što uhvatilo. U zamci je bila srna.
Stavili su je u vreću i krenuli kući. Pješke po pruzi prema selu.
No, u jednom su trenutku ugledali lovce, a itekako su bili
svjesni da su u prekršaju. Spasio ih je nadolazeći vlak. Već
uginulu srnu stavili su na tračnice da je pregazi. Kad su se
susreli s lovcima, oni su odmah htjeli provjeriti što je u vreći.
Otac im je na to rekao da je u vreći srna koju je pregazio vlak.
Tako se priskrbljivala hrana u ono doba, ističe Josip.
Naposljetku, vraćajući se na temu dabrova zbog kojih danas negoduju brojni Međimurci jer čine štete, podsjeća da su u Međimurje ponovno nastanjeni 1997. godine, a jedinke su u prirodu puštene na području ušća Mure u Dravu, kod Velikog pažuta nadomak Donje Dubrave. Sastanku koji je prethodio tome prisustvovali su i Vinko Ujlaki kao predstavnik Općine Kotoriba te tadašnji čelnik Lovačkog društva Jarebica Mladen Goričanec. Njih su se dvojica usprotivila prijedlogu, no bez obzira na to dabrovi su doneseni iz Njemačke.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.498