MELANIJA POSAVEC IZ PRIBISLAVCA Kako je znanstvenica kao gimnazijalka doprinijela zaštiti Bedekovićevih graba?

Ove se godine obilježava 20 godina od proglašenja Bedekovićevih graba spomenikom prirode. Malu, ali važnu ulogu u zaštiti odigrala je i tada gimnazijalka, danas znanstvenica, Melanija Posavec iz Pribislavca

Odlukom Skupštine Međimurske županije od 6. prosinca 2002. godine, jedan od najvrjednijih prirodnih bisera Međimurja, ali i cijele Hrvatske, proglašen je spomenikom prirode.

Bedekovićeve grabe, vlažne livade košanice u samom srcu gornjeg Međimurja, u Općini Sveti Juraj na Bregu, kao lokalitet jedne nevjerojatne biološke priče tako već puna dva desetljeća uživaju posebnu zaštitu, a brigu o njihovu očuvanju (pred)vodi ‘Međimurska priroda’ – Javna ustanova za zaštitu prirode.

No, put do zaštite ovog lokaliteta, time i simbiotske veze dviju posebnih, rijetkih i ugroženih vrsta leptira – velikog i zagasitog livadnog plavca, biljke velike ili ljekovite krvare te mrava, nije bio jednostavan.

NAŠ LOKALNI DAVID ATTENBOROUGH

Prethodila su mu brojna istraživanja, determinacije, dokumentiranje, kartiranje, lobiranje na pravim adresama, suradnja s lokalnim vlastima i vlasnicima livada i ponajprije – edukacija, edukacija, edukacija.

Iako su u tom procesu sudjelovali mnogi stručnjaci i ekološki entuzijasti i svi su svojim doprinosom omogućili ostvarenje ovog važnog cilja, jednu se osobu ipak može smatrati najzaslužnijom – profesoricu biologije i kemije Željku Kadi iz Pleškovca.

– Ona je naš lokalni Sir David Attenborough – zaljubljenica u prirodu, advokatkinja prirode i esencijalno – njezina čuvarica. Da se rodila negdje u Engleskoj, sigurno bismo danas i njezine dokumentarce gledali kao što danas gledamo one Sir Davida. Svoj stav i strast prenosi učenicima, djeci, lokalnoj, ali i široj zajednici i bez nje Bedekovićeve grabe danas ne bi bile spomenik prirode s tako krasnom ekološkom pričom i takvim nasljeđem, opisuje svoju srednjoškolsku profesoricu dr. sc. Melanija Posavec Marjanović.

Pribislavčanka koja danas živi i radi u Zagrebu, 37-godišnja doktorica znanosti u području molekularne biologije, kao učenica Gimnazije Josip Slavenski Čakovec upravo se s profesoricom Kadi upustila u istraživački rad ‘Leptiri iz roda Maculinea u gornjem Međimurju’, kojim su determinirale dvije vrste i tako pokrenule – leptirov učinak koji je naposljetku doveo do zaštite Bedekovićevih graba.

– Bilo je to 2001. godine, u 2. razredu. Te je godine naša profesorica biologije bila Željka Kadi i tu je sve počelo. Baš kao u knjigama i posebnim pričama, postoji ta jedna osoba čiji entuzijazam pokrene sve, Željkina strast i usredotočenost su bile zarazne i sve drugo se samo krenulo odvijati. Možda bi moja mama Nada trebala ispričati ovu priču, ona me redovito vozila do Graba, igrala se sa Željkinom djecom dok smo se nas dvije igrale djece i lovile plavce po Grabama, prisjeća se dr. sc. Posavec Marjanović.

NAJBAJKOVITIJE ISTRAŽIVANJE

S obzirom na cijelu modernizaciju društva, dodaje, Grabe su već tada, prije 20 godina, bile daleko drugačije obrađivane nego u prošlosti, razina podzemnih voda se mijenjala i to sve je utjecalo na profil biljaka koje tamo rastu, pa tako i samu veliku krvaru koja je ključna u životnom ciklusu plavaca.

– Željka je znala da je to sve bitno za ove leptire, ali je isto tako znala da ih tamo ima jer ih je viđala. To je značilo da ove vrste još uvijek odolijevaju pritiscima i da nije kasno da ih se zaštiti. S obzirom na rijetkost tih leptira, prioritet je bio zbilja dokazati da oni i dalje obitavaju na tom staništu, iako možda u puno manjem broju nego nekad, ističe naša sugovornica.

Iako to nije bilo prvo istraživanje koje je odradila – a budućnost će pokazati da definitivno nije bilo ni posljednje – do danas je ostalo najbajkovitije.

– Trčati sunčanom livadom s mrežicom za leptire, ako smijem banalizirati, to se više tijekom mojeg obrazovanja i kasnije karijere nije ponovilo i teško se može uspoređivati s radom u laboratorijima. Oduvijek sam imala otprilike viziju čime se želim baviti, a kroz ovakve događaje su se moje želje samo dalje profilirale. Sad više nisam u znanosti, ali sam i dalje blizu tome i definitivno ću se uvijek sjećati svih tih svojih istraživačkih etapa, ističe Melanija.

Studij molekularne biologije završila je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a svoju je doktorsku

titulu stekla na Sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni, temeljem disertacije koju je izradila na obližnjem Institutu za prediktivnu i personaliziranu medicinu raka (IMPPC). Po povratku u Hrvatsku, radila je u Institutu Ruđer Bošković te na Zavodu za molekularnu biologiju PMF-a, a danas radi u privatnom sektoru u području kliničkih ispitivanja.

DJELIĆ SLAGALICE

Svako istraživanje, dodaje, pa tako i ono livadnog plavca, samo je djelić puno veće i značajnije slagalice, te je bitno shvatiti, naglašava, da nitko ništa nije otkrio odjednom niti je sve učinio sam.

– Znanje se povećava svakim dodatnim istraživanjem, pokusom, kritički pristup je ključan, a samo suradnjom i upornošću veći ciljevi se i ostvaruju. Ako pokušate ogoliti suvremene medicinske postupke i metode liječenja određenih bolesti i stanja, vidjet ćete da su svi ti procesi rezultat dugogodišnjih, detaljnih i sveobuhvatnih kvalitetnih istraživanja velikih timova. Tako je bilo i u našem projektu, moja je uloga bila sasvim sporedna i ostaje minorna u odnosu na cjelokupni doprinos prof. Kadi i ostalih stručnjaka u promicanju lokaliteta te naravno stanovništva u održavanju Graba kakvima su bile nekoć, naglašava.

Nakon što su tada učenica i mentorica neko vrijeme proučavale leptire i uspjele ih uhvatiti, uslijedila je konačna identifikacija samih vrsta i potvrda danas pokojnog biologa i entomologa mr. sc. Franje Perovića.

– S tim podatkom i daljnjim ekstremnim Željkinim naporima i predanošću, Međimurje danas ima ne samo zaštićen lokalitet na kojem istovremeno obitavaju dvije u Europi vrlo rijetke vrste danjih leptira, već je cijela lokalna zajednica uključena u njihovo očuvanje, a iznimno se radi i na popularizaciji samog lokaliteta i šireg područja tako da, vjerujem, rijetko tko danas ne zna za Matulov grunt u Frkanovcu, govori dr. sc. Posavec.

I zato joj je, iako je sama odigrala malu ulogu, neizmjerno drago što je imala priliku biti dio ove, s odmakom od dva desetljeća možemo slobodno reći, povijesne priče.

– Pokušajte danas ‘guglati’ livadne plavce, posebno na hrvatskom. Ima članaka, disertacija, svega, tako nije bilo prije 20 godina! I sama vidljivost livadnih plavaca se promijenila, ali i velike krvare i svega onog što klasična sjenokoša i nekadašnji plan otkosa za sijeno i otavu podrazumijeva. Koliko god svi mi voljeli velike i prostrane uređene zelene parkove, livade – sjenokoše su ono što je čarobno i bojama i mirisima, a ovdje nam je i dokaz o bioraznolikosti, ističe.

Iako zbog donedavnih okolnosti već dugo nije i osobno koračala Bedekovićevim grabama, ovo ljeto, ističe, posjet će biti neizostavan. Posebno se veseli što će sa sobom moći povesti i supruga Marka, također znanstvenika i doktora znanosti, te nove naraštaje malih zaštitnica prirode, svoje kćeri Rosu i Sofiju.