Svatko će kolažiranjem stare fotografije poslati neku poruku, možda i podsvjesno...
U Domu kulture u Pleškovcu proteklih dana bilo je živo i šareno. Okupila se mladež koja voli kulturu, pridružile su se i Njemice na studentskoj razmjeni i počelo je kolažiranje starih fotografija. O čemu je riječ pojasnila nam je mlada čakovečka umjetnica Iva Ružić, voditeljica projekta nazvanog ‘Kaj ga fotki!’ Projekt je proveden u suradnji s Kulturno-edukativnim centrom Murai.
– Zavoljela sam rad sa starim fotografijama, zanimaju me i stare videosnimke. Kolažiranje je umjetnički proces izrade slike korištenjem već otisnutih materijala. Koristimo fotografije, tekst, boje i teksture. Izrezujemo, lijepimo, bojamo i stvaramo nove kompozicije – započela je priču režući i lijepeći svoj kolaž.
Riječ je o Čakovčanki koja je dobivši stipendiju završila vizualne umjetnosti i okolišne studije na Sveučilištu Harvard u Bostonu. Slijedi joj odabir diplomskog studija, u međuvremenu uživa kod kuće, ali ne miruje.
BILI SU SRETNIJI?
– Volim rad u zajednici. Iz starih fotografija iščitavamo toliko toga što je već zaboravljeno. Primjerice, nisam znala da se u Goričanu, za svate, sapunom čipkala kosa ispod poculice. To sam otkrila s bakom i djedom, baka Trezika (Terezija Fileš) je iz Palinovca i bila je podsnehalja u svatima – priča nam Iva Ružić. Pitamo ju što iščitava na licima ljudi, jesu li bili sretniji?
– Teško je reći, puno se manje fotografiralo tada, a najviše sprovode i svadbe. Portreti pak su uglavnom namješteni. No, vidi se da su ljudi živjeli drugačije i bavili se svačime. Zajedno su gradili kuće, radili u polju i mnogo više bili vani – priča nam.
RUKE
Svatko će kolažom poslati neku poruku, ako ne namjerno, onda podsvjesno. Iva je te večeri izrezala mnogo ruku. Kaže da se na fotografijama vidi da su ljudske ruke nekada više grlile i puno radile.
– Ako nisu držali jedni druge, onda na fotografijama drže nešto u ruci, npr. bocu rakije. Možda im i nije bilo tako loše? Jelo se pilo i slavilo. Sve ovo nama je nešto novo, a starijima nešto poznato. Uglavnom, građe ima i previše, mnogi skupljaju stare fotografije – kaže. Zanimljive su joj i novije fotografije, iz 80-ih.
– Vidimo razvoj prostora i grada, neke stvari koje su možda čak
bile bolje. To nam pruža mogućnost kritičke analize sadašnjosti.
Ovakvi projekti spajaju umjetnost s analizom prostora i
intervencijom u njega – priča nam neprestano vrteći u ruci
fotografiju nekadašnjih čakovečkih bazena u parku. Pitamo ju što
ju toliko “muči” u vezi s bazenima.
ALFA I OMEGA
Pa, naravno, kad je Iva unuka legendarne čakovečke gradonačelnice Marije Ružić! Bazeni nose njeno ime, a Marija Ružić ne da je sudjelovala, nego je bila alfa i omega sadašnjih gradskih bazena. Osobno je svaku pločicu i fugu provjerila… i pamte svjedoci – s njom nije bilo zafrkancije!
I tako Iva Ružić, jer smo ju ometali, nije dovršila svoj kolaž, no mi smo ipak vidjeli kolaž unuke Marije Ružić. Kako? Tako što je tu bila i Ivina mlađa sestra Vida Ružić.
– Moj kolaž je više poljoprivredni. Lijepo je vidjeti kako su ljudi zajedno radili, gradili i dijelili. Koliko smo se modernizirali, toliko smo zaboravili da nam je potrebno zajedništvo i koliko nam je važna priroda. Moramo razmišljati zeleno i očuvati ono što je još i nama bilo lijepo dok smo bile mlade – ispričala nam je za kraj Vida Ružić, koja je upisala obrazovanje i međunarodne odnose na Sveučilištu Colby u Maineu.
Zabavno je bilo čuti tako mladu damu kako kaže “kad smo bile mlade”. Zbog toga i svega viđenog zaključili smo da su ona i sestra “stare duše”, s čime su se složile.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.495