Ponosna je što je njeno djelo "Purpurna Ruža” prevedeno na osam jezika, a u pripremi su - otkriva nam - još dva prijevoda...
Biserka Vuković rodila se prije 64 godine u Čakovcu gdje se obrazovala za kuharicu i konobaricu. Neko je vrijeme bila ugostiteljica. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu obrazovala se za stručnjakinju za zaštitu od požara i zaštitu na radu, a ranije je već bila prošla obuku za zaštitarku.
U to doba bila je jedina zaštitarka među muškim kolegama u Hrvatskoj. Na tom je poslu dočekala mirovinu, prije šest godina. Nakon teške prometne nezgode 2004. godine zbog zdravlja preselila se u Lovran, a lani u Rijeku. Čitavo je vrijeme svoje misli i osjećaje, te lijepe, ali i teške trenutke stavljala na papir. Objavila je čak 12 knjiga i zbornika, imala 13 samostalnih izložbi slika, 80-ak grupnih, 19 inozemnih, a sudjelovala je na 30-ak likovnih kolonija. Česta je gošća, ali i organizatorica raznih književnih događanja, pjesničkih susreta, izložbi, a u tri je navrata uređivala Međunarodni zbornik poezije. Najčešće piše o ljubavi, miru, sporazumijevanju, humanosti, a nadahnuće nalazi u životnim iskustvima. Piše standardnom formom, ali i na kajkavskom narječju pa izdvaja knjigu “Međimurska pepica”. Ponosna je što je njeno djelo “Purpurna Ruža” prevedeno na osam jezika, a u pripremi su – otkriva nam – još dva prijevoda.
CVJETAM
* Svestrani ste. Kada ste otkrili to bogatstvo u sebi?
– Pišem još od mladih dana, slikam, stvaram. Sve ovisi o inspiraciji ili zadanoj temi, a slikam samo akrilom. Volim more, anđele, plavu boju. Kiparim zasad na malim formatima, trebao bi mi atelje za sve što imam u planu. Kada sam bila u braku, nisam se mogla posvetiti snovima koje sam sanjala kao dijete. Unatrag nekoliko godina polako cvjetam u svojim projektima.
* Je li vam pisanje najdraže?
– Pisanje je oduvijek moja ljubav, dok sam se s kiparstvom upoznala preko bake mog sina Davida. Ona je bila bila keramičarka iz Čakovca. Mislim da se mnogi sjećaju bake Julike. No, samo sam je promatrala. Slikarstvom se bavim zadnjih desetak godina, sasvim slučajno, vodila me ruka Božja.
* Preferirate li ipak neki oblik likovnog izražavanja?
– Rekla bih slikarstvo, a u zadnje vrijeme i kiparstvo iako mi je sve važno, svemu se posvetim. Recimo, kada pišem onda se odmaram od slikanja i obratno. Imam još puno novih interesa, ali o tome kad za to dođe vrijeme. Kad stvaram, onda je to najprije za sebe, a tek onda za druge. To sam ja, to me ispunjava, a svima koji konzumiraju moju umjetnost želim otvoriti vidike, svijet u kojem vlada ljubav, paleta boja u svim spektrima. Želim da nauče nešto, možda mogu nekom biti poticaj, potpora.
* Jeste li se dodatno educirali u polju umjetnosti?
– Kao mlada sam promatrala druge, naše folkloraše, a i puno sam
se kretala u umjetničkim krugovima. Polazila sam tečajeve,
radionice, Akademiju za treću dob. U Matici umirovljenika Rijeke
imaju odlične programe za nas u zlatnim godinama. Stalno se treba
usavršavati, na svim poljima. Sve me zanima i sve što vidim bi
mogla podijeliti s drugima. Ne smijete biti sebični ni škrti
prema sebi, a pogotovo ne prema drugima. Sve je povezano,
pogotovo u pisanju. Recimo, moji prvi haiku radovi su bili, kako
bih rekla, šlampavi, ali ta moja šlampavost je
bila primijećena. Taman su s japanske televizije došli nešto
snimati na Trsat u Rijeku, a kako je nas nekolicina vježbalo
pisati haiku, zamolili su nas da pročitamo svoje radove i dopalo
im se. Prikazali su to u njihovom programu, gledalo me je devet
milijuna Japanaca.
* Što vas potiče?
– To morate imati u sebi. Dovoljan je ponekad jedan trenutak viđenog, doživljenog. Trebate biti humani, širokogrudni, druželjubivi, dobri, imati ogromnu ljubav za sve oko sebe. Uz to stalo trebate učiti. Učim cijeli život, od fakulteta, srednje škole, na tečajevima… Smatram da je važno da ne dozvolite da bilo tko loše djeluje na vas. Treba izbjegavati takve situacije kao i ljude koji šire negativnu energiju. I naravno, vjerovati u sebe, svoj dar dan vam od Boga, slijediti svoje snove, činiti dobra djela. Dio od prodaje moje prve knjige “Naše kraljevstvo” išao je za akciju “Kuna za kombi” Društva osoba s tjelesnim invaliditetom Međimurske županije. Lani sam skupila više od 500 knjiga za bolnicu u Rijeci. Donirala sam knjige za djecu slabijeg imovinskog stanja uz pomoć udruge “Marijina farma” iz Rijeke, a skupljali smo i novčane donacije. Već pripremam nove humanitarne akcije. Dobila sam i neka priznanja za humanitarni rad, recimo nagradu Ambasador mira.
* Gdje se mogu vidjeti vaši radovi?
– Trenutno je nekoliko aktualnih izložbi: jedna je do kraja veljače postavljena u Knjižnici i čitaonici “Habulajska zora” Marinići, na Viškovu. To je moja samostalna izložba slika i malih predmeta. U Pomorskom muzeju Split sudjelovala sam na zajedničkoj izložbi s još 45 autora. Što se književnog stvaralaštva tiče, osim što mi se tiskaju knjige, objavljujem i putem interneta. Članica sam brojnih književnih krugova diljem zemlje.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.488