Svoju je karijeru medicinska sestra Lidija Fažon započela u Zagrebu, u jednoj privatnoj poliklinici, a onda se, kako to već biva, zbog ljubavi vratila u Međimurje i već 14 godina radi na Odjelu za gastroenterologiju Županijske bolnice Čakovec
Punih 14 godina Lidija Fažon (36) radi kao medicinska sestra na Odjelu za gastroenterologiju i opću internu medicinu Županijske bolnice Čakovec. Iako u obitelji nema nikog bliskog tko je medicinske ili sestrinske struke, ova je profesija Pribislavčanku koja danas živi u Gardinovcu oduvijek privlačila.
– Baš me jako zanimala i tijekom školovanja sam se uvjerila da je to doista posao za mene i da je moja odluka bila ispravna, govori Lidija.
No, svoju sestrinsku karijeru nije započela u Međimurju. Kad je završila srednju Medicinsku školu Varaždin, pronaći posao u struci u našem kraju nije bilo baš lako, pa je gotovo dvije godine provela radeći u jednoj privatnoj dermatološkoj poliklinici u Zagrebu. A onda se, kako to u životu već biva, zbog ljubavi ipak odlučila vratiti u Međimurje i 2008. godine se zaposlila u našoj Bolnici, upravo na Odjelu za gastroenterologiju.
– U Zagrebu u poliklinici posao je bio više onako, fin, a na gastroenterologiji se radi pravi sveobuhvatan sestrinski posao i djelatnost. Naš je Odjel težak, pacijenti su internistički, uglavnom starije životne dobi, često i nepokretni i uglavnom duže borave kod nas. Radimo kompletnu obradu, pretrage, terapije, pa i fizički bude teško, ali češće ostaneš psihički iscrpljen. Najljepši je dio posla kad pacijenta zbrineš i on kući odlazi s osmijehom na licu, ali nisu sve dijagnoze takve i to je uvijek teško. Osobito u početku, kad si još mlad i svjež u ovom poslu, ali s vremenom naučiš lakše podnijeti takve situacije i trenutke, i s pacijentima ali i sam sa sobom, pojašnjava Lidija.
Bez obzira na sve, dodaje, posao medicinske sestre je lijep i voli ga raditi, čak i kad je na Odjelu sa svojih 36 godina – najstarija među sestrama!
– A uopće se ne osjećam staro, smije se Lidija, pa dodaje: – Kolektiv nam je prekrasan, puce su sjajne, jako lijepo funkcioniramo i uvijek smo na raspolaganju mlađim kolegicama koje se uhodavaju i educiraju, ovo je Odjel na kojem se doista može puno naučiti. A i posao je takav da traži kolegijalnost.
(ČE)T(I)RI MUŠKETIRA
Na odluku da se vrati u rodni kraj zato ne gleda sa žaljenjem. Međimurju je i sama privržena i vikendima bi se ionako redovito vraćala kući, a svoj život sa suprugom Kristijanom i sinovima Mateom (10), Leom (8) i Karlom (6) danas u Zagrebu više ne može ni zamisliti. Svojim trima mušketirima Lidija i Kristijan posvećuju svaki svoj slobodan trenutak, a kao roditelji djeteta s Downovim sindromom, aktivni su i u Udruzi za sindrom Down Međimurske županije u kojoj je Lidija donedavno obnašala i dužnost potpredsjednice. – Udruga nam je velika potpora, praktički od Mateova rođenja. Nismo znali što nas čeka, doznali smo tek po rođenju, a kako se rodio mjesec dana prerano, to razdoblje dok je bio u inkubatoru dobro nam je došlo da se ‘posložimo’. Uz razgovor, suprug i ja smo relativno brzo nadišli sva pitanja i nedoumice, odžalovali smo što se možda imalo odžalovati i onda smo odlučili Mateu pružiti najviše što možemo i poticati ga da i on da svoj maksimum. Kad su mi već u rađaonici krenuli nabrajati što sve on neće moći, ja sam se baš zainatila i odlučila sam da ga neće definirati i sudbinu mu određivati predrasude ili neki unaprijed određeni obrasci. Sva su djeca jedinstvena, pa i ona s Downovim sindromom, a tako i naš Mateo koji je danas dosta samostalan i društven. Od malena je uključen u redovan odgojno-obrazovni sustav, išao je u vrtić, a sad uz pomagača u nastavi pohađa i osnovnu školu, pojašnjava Lidija.
MEĐIMURJE PRUŽA VIŠE
Mi u Međimurju, dodaje, možemo biti posebno zadovoljni što je mreža udruga koje rade s djecom s posebnim potrebama toliko razvijena i što se njihove potrebe sve više prepoznaju.
– U djecu se ulaže, s njima se radi i uči ih se svemu, sukladno njihovim sposobnostima, a naša u Međimurju doista imaju puno više mogućnosti nego možda u drugim krajevima Hrvatske. Mateo u Udruzi radi i s logopedom i s edukacijskim rehabilitatorom, vježba, odlazi na plivanje i mogu reći da smo stvarno sretni jer se tijekom njegova odrastanja nismo susretali s predrasudama, niti od druge djece niti od starijih. Svi su ga lijepo prihvatili, osjete koliko je društven i onda to bude obostrano, kaže mama.
Starijem su bratu velik poticaj i njegova mlađa braća jer je baš zahvaljujući Leu i Karlu i Mateo toliko aktivan. U početku su dječaci dijelili i iste interese, pa bi sva trojica odlazila na plivanje, a sad već Leo i Karlo više naginju nogometu, pa im se Mateo kojiput ‘prikrpa’ na treningu. Za mamu i tatu, smije se Lidija, to znači još više obaveza koje nije uvijek lako uskladiti s rasporedom medicinske sestre, ali je zato tata Kiki fleksibilniji sa svojim radnim vremenom.
– Nije uvijek lako, kad su bili manji nam je bilo naporno, a da ne govorim koliko su zadnje dvije godine bile turbulentne. Od promjena rasporeda, čestih bolovanja i izolacija pa do škole na daljinu koja je Mateu posebno teško pala. On svoju Područnu školu Gardinovec obožava, svoje prijatelje, učiteljicu, asistenticu… Kad sam ja morala preuzeti tu ulogu, rekao mi je: – Ti nisi moja učiteljica, ti si moja mama! Doslovno smo plakali u tom razdoblju, iskreno se nadam da se više neće ponoviti, kaže Lidija.
No, bilo pa prošlo, okrenuti se treba nekim novim izazovima, novim malim koracima, školskim i sportskim uspjesima. I profesionalno Lidiju uskoro vjerojatno očekuju neke promjene, no ono što će ostati isto njezina je predanost pozivu kojem je posvetila život i koji će do mirovine raditi s puno ljubavi i poštovanja.