Još 1998. godine u Ministarstvu je donesena odluka kojom se djelatnike hitnih medicinskih službi stavlja u nepovoljan položaj. Smatraju da više ne smiju šutjeti...
Potezom pera, tadašnji ministar zdravstva Andrija
Hebrang 1998. godine ukinuo je beneficirani radni staž
djelatnicima hitnih medicinskih službi, odnosno Zavoda za hitnu
medicinu u Republici Hrvatskoj. Hitnjaci su dugo šutjeli, no sada
su odlučili pokušati se izboriti za pravo kakvo imaju i
zaposlenici drugih profesionalnih interventnih službi u državi.
Prvi korak bio je simbolično uključivanje sirena na vozilima
hitne pomoći diljem zemlje, 21. veljače u podne, u čemu je
sudjelovao i županijski Zavod za hitnu medicinu (sirene su se
oglasile u ispostavama, no ne i u Čakovcu kako se ne bi
uznemiravali pacijenti u Županijskoj bolnici Čakovec).
O položaju djelatnika te dijelu onog s čime se svakodnevno
suočava radeći jedan od najstresnijih poslova, i to punih 27
godina, za tjednik Međimurje govori 46-godišnji Romeo
Novak, mag. med. techn., iz Čakovca.
Kako nositi pacijenta i opremu sa 67
godina?
– Hitna medicinska služba jedina je žurna služba u Hrvatskoj čiji
djelatnici nemaju pravo na beneficirani radni staž. Kontinuirano
smo izloženi visokoj razini stresa, a to utječe na naše psihičko
i fizičko zdravlje. Kako sa 67 godina života raditi ovaj posao?
Zamislite medicinskog tehničara u toj dobi života koji se penje
na treći ili četvrti kat zgrade bez lifta, s opremom koja teži i
do 30 kilograma, a potom još s kolegom, pacijenta prenosi niz
stepenice na nosilima… dakle sve zajedno više od 100 kilograma.
Ili, slično, a to je u praksi često pogotovo u gornjem Međimurju,
ako do određene kuće ne možete pristupiti s vozilom pa morate
pješke s opremom i nosilima. U našem poslu zato najčešće stradava
kralježnica s čime i sam imam probleme. Zadnje godine prije
umirovljenja brojni kolege provode po bolovanjima ili na
fizikalnim terapijama jer su i fizički, ali i psihički izgorjeli.
Nosimo se i sa stresom ukućana pacijenata.
Moramo ih primiriti, neki znaju biti i agresivni očekujući da
čarobnim štapićem u sekundi spasimo njihovog bližnjeg. Susrećemo
se i s alkoholiziranim osobama, a događaju se i situacije u
kojima nas fizički napadaju. Na poprišta prometnih nesreća
najčešće dolazimo prvi, moramo sami osigurati i cestu dok ne dođe
policija, da u međuvremenu, dok nekog spašavamo, i mi ne
stradamo. Da ne govorim kolika je razina psihičkog stresa ako u
nesreći primjerice strada dijete. Osobno, stres nekako potisnem,
no ponekad sanjam teške intervencije na kojima sam bio i prije
više godina, svjedoči nam R. Novak.
Prosvjedom do prava?
Za razliku od medicinskih tehničara i sestara u drugim
djelatnostima, zaposlenici hitnih službi svake tri godine moraju
obnavljati i licenciju što im je dodatna obveza koja se ne
vrednuje ni na koji način. Plaćama su, ističe, relativno
zadovoljni, no samo kad ostvare i dodatne sate, odnosno kada su
na dužnosti blagdanima ili dok odrađuju posebna dežurstva. Jer,
osim svojeg osnovnog posla, odlaska na hitne intervencije,
odrađuju i osiguravanja različitih javnih događanja.
– Dođete s noćne smjene, odspavate nekoliko sati pa već
poslijepodne idete na osiguravanje nekog događaja. Usto, mnogi od
nas diljem Hrvatske uložili su u vlastito obrazovanje, završili
magisterije, no to nam se ne priznaje, odnosno radimo na radnim
mjestima kao prvostupnici čime su nam – automatski – manje plaće.
Zahtijevamo da se svim zaposlenicima u hitnoj medicinskoj službi,
što znači i vozačima i liječnicima, omogući da u mirovinu mogu s
navršenih 55 godina. Svakog ćemo ponedjeljka paliti sirene, a u
travnju planiramo prosvjed u Zagrebu. Podršku su nam iskazali
vatrogasci, a vjerujem da nas razumiju i policajci jer i oni –
često uživo – vide kakav je naš posao.
Beneficirani staž imaju naše kolege u Sloveniji. Tako su i u
Ljubljani bile uključene sirene za podršku nama. Ministar
Vili Beroš zasad je tek izjavio da treba
napraviti elaborat koji košta oko 100.000 kuna kojim bi se
utvrdilo vrijedi li naš posao beneficiranog staža. Takav elaborat
inače postoji od ranije. Čemu sada izrađivati novi?, pita se
magistar sestrinstva Romeo Novak i u ime svojih kolega.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.488