Kao socijalna radnica u Županijskoj bolnici Čakovec od 2016. godine radi mlada magistra socijalne politike Anja Kovačević iz Mačkovca. U našoj ovotjednoj 'Priči iz bolnice' pojašnjava koja je uloga socijalnih radnika u zdravstvenim ustanovama, ali i kako je pronašla način u posao ugraditi i svoju drugu veliku ljubav – glazbu...
Dinamičan, raznovrstan, odgovoran, ali prije svega human i smislen – tako svoj posao opisuje magistra socijalne politike Anja Kovačević (30) iz Mačkovca. Od 2016. godine zaposlena je kao socijalna radnica u psihijatrijskoj poliklinici Županijske bolnice Čakovec, u koju je stigla kao pripravnica i pod mentorstvom svoje prethodnice Nevenke Zadravec Koroš naučila što znače predanost, posvećenost i požrtvovnost u poslu.
Oduvijek je, kaže, stremila društvenim predmetima i humanističkim znanostima, a s današnjim odmakom vidi da je njezina profesija zapravo kombinacija struku roditelja – tata Nenad je magistar teologije i pastor, mama Silvana je medicinska sestra.
– Od malena sam u svojoj obitelji gledala tatin dušobrižnički rad tako da je naša kuća uvijek bila puna ljudi. Sigurno su ti utjecaji oblikovali moj put i afinitete, pojašnjava.
Iako, odluka da upiše Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu nije bila baš lagana, jer je Anjina velika ljubav još od najranije dobi bila (i ostala!) glazba.
UMJETNIČKA DUŠA
– Potječem iz glazbene obitelji, uvijek sam bila okružena glazbenim utjecajima, pjevam od svoje pete godine i vidjela sam sebe u tom umjetničkom svijetu, govori Anja koja je tako, uz Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu, pohađala i srednju Glazbenu školu u Varaždinu, smjer solo pjevanja. No, kad je došlo vrijeme odluke, ipak je prevagnulo ‘konkretnije’ zanimanje, iako je san o glazbi nastavio tinjati. Po završetku studija, već na svojoj prvoj godini pripravništva u Bolnici, ipak odlazi na prijemni ispit jazz pjevanja na prestižnu glazbenu akademiju u Grazu.
– Nisam htjela kasnije žaliti što nisam niti pokušala. Konkurencija je bila izuzetno teška, primali su samo jednog kandidata, a kad sam ušla u uži krug, meni je to bila dovoljna potvrda da to što radim ima smisla, kaže Anja, kojoj danas ostaje dovoljno vremena da se i dalje bavi glazbom.
Svakog tjedna svira sa svojim bratićima, našim etabliranim glazbenicima Maasejem, Abelom i Jošuom Kovačevićem, već sedam godina dirigentica je crkvenog zbora Baptističke crkve Mačkovec, a i svoje godišnje odmore koristi za turneje s glazbenim sastavom Adonai, lani i s američkim bendom Mercy Street.
GLAZBA KAO LIJEK
No, glazba Anji nije rezervirana samo za slobodno vrijeme – i u poslu koristi muzikoterapiju kao oblik rehabilitacije, osnaživanja kognitivnih sposobnosti i socijalnih vještina svojih pacijenata.
– Znanstveno su potvrđeni pozitivni učinci glazbe. I u svojem diplomskom radu bavila sam se upravo temom muzikoterapije kao rehabilitacijske metode u radu s Alzheimerovim bolesnicima, a ona sigurno svoje mjesto primjene nalazi i u skupinama ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo, pojašnjava, sretna i zahvalna što u svojem poslu uspijeva spojiti dvije velike ljubavi.
ŠTO SOCIJALNI RADNIK RADI U BOLNICI?
No, mnogi će se zapitati – odakle uopće socijalna radnica u jednoj zdravstvenoj ustanovi? Odgovor leži u holističkom pristupu današnje medicinske prakse, koja obuhvaća medicinsku, ali i psihološku i socijalnu dimenziju i počiva na temeljima timskog rada. Anja tako, kao magistrica socijalne politike, u Bolnici ima status nezdravstvenog radnika koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja. Primarno se njezin angažman odvija u psihijatrijskoj poliklinici odnosno na Odjelu psihijatrije, no na raspolaganju je čitavoj Bolnici kad za to postoji potreba pa tako godišnje obavi stotinjak konzilijarnih pregleda i na ostalim odjelima.
– Često uskačem u različite uloge i preuzimam razne dužnosti, od detektiva koji mora doznati informacije o pacijentu, do posrednika, diplomata unutar obitelji, koordinatora službi, menadžera, administratora – štogod bude potrebno. U prvoj fazi prijema na Odjelu psihijatrije ključno je prikupiti valjane informacije kako bi se sastavila socijalna anamneza. Pacijenti često dođu bez dokumenata, nekad budu u psihotičnom stanju nesuradljivi, pa za početak treba utvrditi njihov identitet.
Tu su mi ključni saveznici članovi obitelji, pa i susjedi i poznanici koji možda imaju više podataka jer se rijetko dogodi da netko nema informaciju kako mu se susjed zove ili kako je dosad živio. Redovito sam u kontaktu s centrima za socijalnu skrb, sudstvom, policijom, domovima za starije i nemoćne, Probacijskim uredom, sigurnim kućama, Centrom za pomoć u kući Međimurske županije, Crvenim križom, raznim udrugama, liječnicima opće prakse i svima koji sudjeluju u nekakvom tretmanu pacijenata, pojašnjava.
SOCIJALNA PROBLEMATIKA
Kad se riješi taj prvi i osnovni zadatak, prelazi se u fazu tretmana koja obuhvaća savjetovanje i terapijski rad, bilo individualni, grupni, obiteljski, bračni…
– Često bude i kriznih intervencija u slučajevima nasilja u obitelji, potrebe za hitnim smještajem… Socijalna problematika uključuje prepoznavanje specifičnih potreba zanemarenih, socijalno isključenih, rješavanje stambenih problema, reguliranje zdravstvenog osiguranja, informiranje o pravima i uslugama iz sustava socijalne skrbi, kontakti s veleposlanstvima u slučajevima stranaca… Tu dolazi do konstantnog ‘šaltanja’ uloga, korigiranja iskrivljenih shvaćanja bolesti koja su ponekad prisutna i kod članova obitelji, pomoć u prilagodbi na promijenjene uloge, ublažavanja napetih odnosa i priprema za prihvat bolesnika nazad u obitelj, ističe socijalna radnica naše Bolnice, dok se u zadnjoj fazi otpusta, dodaje, uglavnom planira poslijebolnička skrb jer uspjeh liječenja ovisi i o razini podrške koju pacijent dobiva u obiteljskom i širem društvenom okružju.
Kako bi usvojila vještine savjetovanja i psihoterapije, Anja je 2017. godine upisala i edukaciju realitetne terapije pri Hrvatskoj udruzi realitetne terapije, koju trenutno kao specijalizantica psihoterapije privodi kraju.
OD NAŠIH SUZA NEMA KORISTI
Trebalo joj je vremena, dodaje, da pronađe finu granicu i postavi distancu jer, radeći s ljudima u delikatnim, kriznim situacijama, u početku se često osjećala preplavljeno izazovnim situacijama i potresnim pričama. – Nije to distanca u smislu manjka empatije, ali ako plačem zajedno s pacijentom, on od mene nema koristi. Ključna je i jedna rečenica voditelja našeg Odjela, specijalista psihijatrije Živka Miševića, dr. med. koju sam zapamtila još na samom početku moje karijere i vidim ju kao recept protiv sagorijevanja – Naš zadatak nije da mijenjamo ljude, niti to možemo, nego da im pokušamo pomoći u mjeri u kojoj oni sami to dozvoljavaju ili traže. Nikad nije dobro prebrzo zasukati rukave i ulaziti u taj posao s nekim spasiteljskim porivom jer inače stvarno izgoriš prije nego si poletio, ističe Anja.
Dr. Miševiću tako upućuje veliku zahvalu što je u njoj prepoznao interes i potencijal za ovaj posao, a potom i cijelom kolektivu Odjela psihijatrije koji svojom ljudskošću i stručnošću radnu svakodnevicu čini lakšom i ugodnijom.
DRUŠTVO U MALOM
Iako u javnosti i dalje postoji stigma spram traženja psihološke pomoći, profesionalno iskustvo naše sugovornice govori da se omotač predrasuda ipak sve više topi.
– Osobito od pandemije, imamo veći priljev ljudi koji su dosad možda bili ispod radara i nisu tražili pomoć, ali sad osjećaju pojačanu tjeskobu i depresivnost uslijed svih ovih promjena. Rekla bih da je psihijatrija zapravo društvo u malom, njegov svojevrstan presjek, koncentrat kvalitete pojedinca, obitelji i cjelokupnih odnosa. I za mene je ljepota ovog posla, koliko god on bio ponekad težak, što daje jedinstveni uvid u svu raskoš i slojevitost života. Nije samo društvo u malom, već i život u malom. Ta cjeloživotna perspektiva je od neprocjenjivog značaja. Svoj posao doživljavam kao privilegiju da budem uz ljude usred najvećih kriza, zagovaram nadu i otvaram novu perspektivu jer duševno zdrav čovjek nije onaj bez problema ili koji ne pati, već onaj koji ima ispravan pogled i suočava se sa svojim realitetom. Mnogi problemi su zapravo i socijalno uvjetovani i otud ta bliska povezanost zdravstvene i socijalne zaštite, pojašnjava.
S KIME PRIČATE?
A posebno je simpatično, govori Anja, da pacijenti s kojima radi ponekad teško pronađu pravi termin kojim bi joj se obratili.
– Zovu me sestra, profesorica, socijalna, bila sam čak i doktorica socijalne skrbi, a najsimpatičniji je bio jedan stariji gospodin, već pomalo dementan, ali je intuitivno osjećao da zna s kime priča. Svaki dan sam ga iznova pitala sjeća li me se, na što bi on odgovarao potvrdno, a kad sam ga zamolila da mi kaže tko sam, on je krenuo razmišljati: ‘Vi ste… vi ste… vi ste – bolnička dobrotvorka!’