Jedna operacija koju je prošao kao dječak i jedna iznimno popularna televizijska serija 'presudile' su Mariju Nemecu u odabiru životnog poziva. No, nije ni sanjao da će kao medicinski tehničar raditi s psihijatrijskim bolesnicima, a danas je glavni tehničar upravo na Odjelu psihijatrije Županijske bolnice, s kojeg skida stigmu u našoj 'Priči iz bolnice'
Kad je kao devetogodišnjak završio na operaciji slijepog crijeva, 38-godišnji Vratišinčanin Mario Nemec, bacc. med. techn., na prvu se zaljubio u sestrinstvo. Dodatna potvrda stigla je pomalo neočekivano, kroz seriju ‘Hitna služba’ koja je svojevremeno vladala televizijskim ekranima. Mario i njegovi školski kolege bili su, sjeća se, toliko zaluđeni fiktivnim medicinskim junacima da su se i sami u budućnosti vidjeli kao medicinski tehničari upravo u hitnoj medicini ili kirurgiji.
No, danas je Mario glavni tehničar Odjela psihijatrije, medicinske grane koja mu, naglašava, ni u jednom trenutku tijekom školovanja nije bila na kraj pameti. A onda, kad je prije 16 godina stigao na zamjenu, otvorili su mu se posve novi vidici.
– Dva su razloga. Prvo, ovo je jedna od rijetkih grana u medicini u kojoj se njeguje holistički pristup i svakog se pacijenta gleda kao pojedinca, i kroz neke socijalne aspekte poput obitelji ili uvjeta u kojima osoba živi. Drugo što me privuklo je jedna izuzetno zdrava atmosfera i komunikacija među svim zaposlenicima Odjela, bez ikakvih nadmetanja ili podmetanja. To je bila jedna potpuno nova dimenzija, svojevrsno otkriće i tako sam se, reklo bi se slučajno – ali ništa u životu nije slučajno – zaljubio u psihijatriju, pojašnjava Mario.
Srednju Medicinsku školu završio je u Varaždinu, a potom 2012. i preddiplomski studij sestrinstva, također u Varaždinu. Na Odjel psihijatrije stigao je kao zamjena prije 16 godina, godinu kasnije zaposlen je na neodređeno a 2017. godine preuzeo je i dužnost glavnog tehničara.
Kao mladi djelatnik i sam je, priznaje, mislio da je Odjel psihijatrije opasno mjesto gdje se zaposlenima može svašta dogoditi, a ta stigma i danas – neopravdano – obilježava psihijatriju i psihijatrijske bolesnike.
– Mentor sam studentima Sveučilišta Sjever i kad dođu k nama, prvo ih pitam što očekuju doživjeti. Svi imaju manje-više istu sliku – pacijenti vezani u košulje, ‘potopljeni’ kao neki zombiji i mi svi stalno na oprezu da nam se netko ne prišulja s leđa i nešto nam ne napravi. Stvarnost je ipak potpuno drugačija, mi smo odjel kao i svaki drugi, samo sa svojim specifičnostima. Zgodno je to jednom prigodom rekao majstor tehničke službe Bolnice, kad je s kolegom došao popraviti slavinu, tad još u starim prostorima Feštetićevog paviljona. Mlađi je prvi put došao na naš Odjel i vidjelo se da je čovjeku nelagodno, a stariji mu je smireno rekao: ‘Naj se ti nikaj brigati, tu su ti ljudi bole tak kak ti i ja, one hujše ti v Zagreb pošiljaju’, s osmijehom se Mario prisjeća te zgode.
Odjel je zapravo cjelokupna psihijatrija u malome, pojašnjava glavni tehničar.
– Akutni smo odjel, miješani muško-ženski, i kod nas su pacijenti s raznim dijagnozama, od psihotičnih poremećaja i depresija, do raznih ovisnosti, a limitirani smo duljinom boravka pacijenata pa smo one koji zahtijevaju dugotrajnije, možda višemjesečno liječenje, primorani slati u neke od ustanova kroničnog tipa s kojima surađujemo. Kod nas do izražaja možda ne dolazi toliko fizička dimenzija posla, koliko psihička, jer gotovo nikad ne slušamo lijepe stvari nego probleme s kojima se ljudi ne mogu nositi, a ponekad su to strašne i stravične priče. To vas iscrpi. S druge strane, formalno obrazovanje ne može pokriti sva znanja i kompetencije koje iziskuje rad na ovom odjelu, ono pravo obrazovanje svi smo mi stekli radeći tu i učeći od starijih liječnika, medicinskih sestara i tehničara, govori Mario.
Trebaju proći godine rada, dodaje, da biste mogli reći da znate kako se ponašati u određenim situacijama, kako razgovarati s paranoidnim pacijentom, anksiozno-depresivnom osobom, nekime tko je u maniji ili je alkoholiziran, pa naposljetku i agresivan.
– Morate znati kako pristupiti takvom pacijentu, a kod nas već i samo davanje terapije iziskuje priličnu umješnost sestara i osoblja, jer pacijenti često misle da im terapija ne treba, pojašnjava Mario, pa otkriva i zlatan savjet koji je prije nekoliko godina dobio od jednog liječnika – nemoj na agresiju gledati osobno nego kao na simptom, lakše ćeš pristupiti pacijentu.
JEDVA ČEKAMO DNEVNU BOLNICU
Posao je iscrpljujuć i zahtjevan, dodaje, ali zato postoje neke relaksacijske tehnike kojima se djelatnici ‘ventiliraju’, a najvažnija je – razgovor.
– Ovaj posao ne možete raditi tek toliko da ga odradite, morate se dati, a to uzme svoj danak pa puno međusobno puno pričamo, ‘verglamo’ i razglabamo o problemima i situacijama koje proživljavamo, ističe Mario.
Lakše je, dodaje, i otkako su se u lipnju 2020. godine preselili u nove prostore kakve zaslužuju i pacijenti i osoblje, iako zbog pandemije još nisu zaživjeli svi planovi.
– Naš Odjel obuhvaća stacionarni dio, koji nam je trenutno limitiran jer polovinu odjela koristi Odjel za internističku onkologiju i hematologiju, koji je pak morao biti preseljen zbog otvaranja COVID odjela. Dok se situacija ne smiri, uspijevamo potrebe kompenzirati češćim ambulantnim kontrolama, a osim poliklinike, na katu je i prostor za dnevnu bolnicu koju jedva čekamo oformiti. To je zapravo budućnost psihijatrije, jer podrazumijeva deinstitucionalizaciju pacijenata i multidisciplinaran pristup psihijatara, socijalnih radnika, psihologa, radnih terapeuta, medicinskih sestara i tehničara, pojašnjava Mario.
Upravo su djelatnici najveća snaga Odjela, ističe, pa posebno zahvaljuje trenutnoj upravi Bolnice, ravnatelju Igoru Šegoviću, dr. med. i pomoćnici za sestrinstvo Valeriji Korent, mag. med. tech., uz čiju su se podršku uspjeli i kadrovski pojačati, a posebno naglašava i izuzetno korektan odnos i odličnu suradnju s voditeljem Odjela, psihijatrom Živkom Miševićem, dr. med.
PARKIĆ U DVORIŠTU
Velika su mu potpora, dodaje naš sugovornik, i supruga Ljubica i šestogodišnja kćer Franka koje obje imaju puno razumijevanja za njegov posao, a za vlastito mentalno zdravlje najradije brine u svojoj maloj zelenoj oazi, parkiću u kojem je posadio 30-tak stabala iz svih krajeva svijeta.
– Imamo sreću da je grunt dovoljno velik i tu sam svakodnevno, istinski uživam gledajući kako ona rastu i mijenjaju se tijekom godina. Stalno stižu nove sadnice, napravio sam si i jedan hortikulturni projekt, pa me već susjedi zezaju da ću još malo i početi naplaćivati ulaz, smije se Mario, koji su smiraju prirode puni baterije za izazovnu svakodnevicu na Odjelu psihijatrije koji je toliko zavolio da upravo tu planira dočekati i mirovinu.
