Matija ovaj put nije stigao do cilja – ne svojom voljom. Na samo 150 metara do vrha, njegov timski kolega shvaća da nema snage za završni čin...
Avantura mladog međimurskog magistra ekonomije i poduzetnika
Matije Krznara (34), koju pratimo s velikom
pozornošću i poštovanjem, približava se svojem kraju. No, iako je
Matija svoj uspon na najviši vrh Južne Amerike, 6.962 metra
visoku Aconcaguu, isplanirao do najsitnijeg detalja, život je još
jednom dokazao svoju nepredvidivost i to – na korak do cilja.
I ovaj nam se put javio i pojasnio kako je stigao tik do samog
vrha, ali naposljetku ostao ‘kratak’ za tih finalnih 150 metara.
Matijin tekst prenosimo u cijelosti.
BUĐENJE IZ SNA NA 6850 metara
Završni uspon počeo je na 6000 metara, 12. veljače u 04:30h, na
-30 Celzijevih stupnjeva, sa snijegom i vjetrom koji mi je
otpuhao zaštitu s ruksaka čim sam napravio prvi korak.
Krenulo je više grupa – Amerikanci, Rusi, Ukrajinci, Norvežani,
susjedna grupa Francuzi i moja grupa, Nijemci uz moju hrvatsku
malenkost.
Krenuli smo dobro i vrlo brzo po mećavi i snijegu stigli do
nekadašnjeg doma Indenpedencia na 6390 metara. Jedan od dvojice
njemačkih kolega počinje osjećati prve znakove umora i gubitak
energije. Složimo se da zajedno nastavimo dalje. Prođemo traversu
i dolazimo do predjela “špilje” pod samim vrhom Aconcaguae na
6700 metara.
Kod špilje smo imali dužu pauzu jer slijedi završni uspon za one
koji su spremni nastaviti. Vremenski smo u redu, u 12:00 trebamo
krenuti u završni juriš na vrh južne Amerike. Uslijed završnih
priprema za polazak, odustaje kolega iz tima koji je prethodno
počeo osjećati umor te ga prema dogovoru, asistent vodiča vodi
dolje.
Ostatak tima, drugi kolega Nijemac i ja potvrdimo s vodičem, ali
i na moje inzistiranje jedan drugom, da smo spremni za ‘last
push’, a ja sav sretan da imam prilike u zadnjem činu pokazati
svu žrtvu svojih priprema, odricanje obitelji i značaj vaše
podrške, prijatelja i podupiratelja.
ZADNJI ČIN
Zadnji ‘push’ ili taj zadnji čin, najljepši je događaj, emocija i
adrenalin koju planinar može doživjeti, osobito kada se radi o
više tjednoj ekspediciji na drugom kraju svijeta.
Prelazimo iz snijega u sve izraženiju kamenu strminu, malo iznad
ramena Aconcaguae, gdje se jasno vide obrisi širokog i najvišeg
vrha Južne Amerike. Vodič kaže da imamo zadnju pauzu i da smo
trenutno 150 metara ispod vrha.
Prema planu, počinjem namještati GoPro kameru, s ciljem da
zabilježim i podijelim ovo jedinstveno iskustvo. Vidim da vodič i
drugi kolega nešto raspravljaju, no uzimam termosicu da se
okrijepim. Zatežem dereze, kad mi vodič priđe i kaže, Mati (kako
me zovu), sorry, morat ćemo dolje jer kolega ne može
nastaviti. Na početku sam mislio da je šala jer je cijelo vrijeme
bila dobra atmosfera…
Pitam, pa imamo za tu svrhu asistenta, 250 metara je niže, može
doći po njega ili neka nas pričeka ta 2 sata? – Ne može, moramo
svi dolje..
Taman je prolazila grupa Norvežana u organizaciji sestrinske
tvrtke naše agencije. U provjeri s mojim i njihovim vodičima da
nastavim dalje s njima, opet odbijenica… U daljini blizu vrha
primjećujem susjednu grupu Francuza kako se jedva probijaju iz
koraka u korak, mučili su se s aklimatizacijom na prvim razinama,
a ja moram odlučiti između tima i sebe, ako će uopće biti moguće.
Kao jedinu preostalu opciju, zamolim da me puste da odradim sam
tih stotinjak metara, napravim sliku i vratim se unutar 2 sata?
Uz svu moju rječitost i pristojnost, jedini odgovor koji sam
dobio na to je, da ako momentalno ne krenem dolje s njima, da će
po mene doći rendžeri parka i policija (?!).
Pripremaš se za ovo mjesecima, pretvoriš tijelo u atletski stroj,
prođeš vrhunsku aklimatizaciju, na planini dijeliš zadnju koricu
kruha, želiš svakome dobro i dođeš u situaciju da moraš trenutno
odustati od vlastitog cilja…
Je li veće ostvarenje vlastitog cilja ili podređenost timu i
žrtva za kolege 100 metara ispod vlastitog sna?
Iako smatram da je učinjena nepravda, jedino što sam mogao je
krenuti dolje. Ne mogu opisati mješavinu osjećaja u tim
trenucima, razočarenje, ponos, nemoć, inat, nepravdu…
HEROINA ACONCAGUE
Najveću zahvalu dugujem njoj koja je svo vrijeme brinula o djeci
i pružala podršku od samih početaka. Zadnji tjedan dana nismo ni
mogli biti u komunikaciji, no takav duh i vjera najveće je
bogatstvo. Neda Narančić Krznar, hvala ti!
Hvala i Franji Kmetu i Mariju
Celeniću na podršci i savjetima uz koje je sve bilo
lakše i predvidljivije.
Dragi prijatelji i podupiratelji, kako da vama svima zahvalim na
ovoj bezrezervnoj podršci? Svi ste lajkom, komentarom,
toplom riječi utkali vlastiti doprinos ovoj ekspediciji i učinili
svaki korak lakšim. Neka svaki od vas nosi u sebi kamenčić ovog
uspona kao poticaj za ostvarivanje vlastitih snova jer za svaki
početak trebate samo prvi korak.
Ovaj puta bila je to podređenost i na kraju pobjeda tima, unatoč
vlastitom cilju koji je bio opipljiv golim očima. Ljudskost i
prijateljstvo je jedini neopipljivi kapital sa ove ekspedicije, a
Andama i Aconcaguai ćemo se vratiti nakon istočnog itinerara…
Nastavljamo sanjati dalje na 6850 metara.
Matija, bazni logor Plaza de Mulas.