Martina Strahija iz Novog Sela Rok i Ines Đuran iz Sivice ovih dana žive svoju afričku priču - volontiraju u Tanzaniji i pomažu djeci i potrebitima
O svestranoj fotografkinji velika srca pisali smo više puta. Njezina humana priča započela je 2019. godine kada je odlučila napraviti veliki korak i krenula putem volontiranja. Martina Strahija je tu zemlju posjetila u više navrata, a ovog puta s njom se u afričku avanturu uputila i Ines Đuran. Djevojke su se za naš portal javile iz Afrike i pokušale dočarati dojmove o toj zemlji i ljudima.
Tako je, prvi puta sam ovdje, a za to sam se odlučila kako bih mogla volontirati i pomagati djeci kojoj je to potrebno.
Uz suosnivačicu Udruge ‘Ti nisi sam’, Martinu Strahija, koja Vam je, vjerujemo, velika podrška, prešle ste put dugačak više od 6000 kilometara kako bi volontirale i pomagale onima kojima je to najpotrebnije. Zašto volonterstvo, kakav je osjećaj biti volonter?
Martina mi je od samog početka velika podrška, da nije bilo nje ne bih ni ja bila ovdje. Već dugo mi je želja volontirati u Africi, pomoći nekome kako i koliko mogu. I, eto, sad mi se konačno pružila prilika. Uz to, jako volim putovati i upoznavati nova mjesta, nove ljude, druge kulture – a Afrika je savršeno mjesto za to! Smatram da volontiranjem ne pomažemo samo drugima, nego i sebi, priča Ines.
Zašto ste se odlučile baš za ovo mjesto, ovu školu i dom sv. Franje?
Martina: Zašto baš ovo mjesto? Škola sv. Franje? Zato što je sve u jednom. Škola, sirotište, utočište, spasilište albino djece. Djeca s potrebama i bez njih. Slijepa, gluhonijema, hendikepirana, neljubljena, odbačena, bez dijelova tijela, životno ugrožena i djeca bez ikakvih nedostataka… svi skupa na jednom mjestu… Zajedno. Na mjestu gdje jedni nose druge. Mjesto gdje jedni vode druge. Jedni su drugima oči… jedni su drugima uši.. gdje nije bitno kakve su ti sposobnosti. Imaš li dio tijela ili ne… znaš li govoriti, možeš li vidjeti… gdje nije bitno kako izgledaš… Bitno je samo da postojiš – ti – upravo takav kakav jesi… jer ovdje gledaju samo srcem. Jer, samo se srcem dobro vidi! Onako kako meni i tebi često jako teško ide, a njima tako jednostavno i tako lako. Eto, zato ovo mjesto, rekla nam je Martina.
Volontiramo u školi sv. Franje, Boma Ng’ombe. U toj školi nema hrvatskih misionara, pa sam, uz Martinu, jedina što nam donosi jedno predivno iskustvo, govori nam Ines i nastavlja: Čime se bavimo? To je ona draž Afrike – tu si sve u jednom. Odgojitelj, spremačica, zidar, kuharica, sportaš, poljoprivrednik, učitelj. Šiva se, igra se, plešemo, crtamo, učimo, peremo veš na ruke, bojamo zidove, brinemo jedni o drugima. Sve je isto kao i doma, kada pitate jednu majku – što ona zapravo radi. Sve. I još više. Samo ovdje, u Africi, uz nevjerojatno puno improvizacije. Zašto? Zbog nedostatka mnogih materijalnih stvari na koje smo mi Europljani naučeni (motika, veš mašina, pečnica, pegla, topla voda u svakom trenutku, igračke, bilježnice, šiljila…).
Zamolile smo djevojke da nam u kratkim crtama opišu kako izgleda
jedan dan u školi:
• Buđenje u šest sati
• Pospremanje kreveta, jutarnja molitva
• Izlaze iz spavaonica i čišćenje oko spavaonica (lišće, smeće,
prašina…)
• Jutarnja higijena (umivanje, pranje zubi)
• Generalno čišćenje škole (raspoređeni su po razredima –
čišćenje školske ploče, klupa, podova…)
• Doručak (porich – svaki dan osim vikenda, za vikend je
čaj)
• U 8 sati počinje nastava, a zadnji sat završava u 16
sati
• Imaju osam školskih sati svaki dan
• Predmeti (ovisno o razredu): ▪︎ Matematika ▪︎ Povijest ▪︎
Geografija ▪︎ Etika i građanski odgoj (politika, zakoni,
građanska prava, briga o ljudima i potrebitima, briga o miru i
sigurnosti, o vladi, učenje znakovnog jezika….) ▪︎ Swahili
jezik ▪︎ Engleski jezik ▪︎ Vjeronauk ▪︎ Odgoj – u prijevodu
ispada ‘Ponašanje’ (vođenje kroz dobro ponašanje, fair play u
sportu, uče ih kako napraviti loptu jer nemaju novaca za kupiti,
uče kako izraditi posuđe – sat kućanstva).
Imaju dva odmora tokom školskog dana: Prvi odmor je oko 10
sati (traje 15 minuta). Zatim jedu drugi porich (gris
koji se radi od brašna i vode). Drugi odmor je u 12 sati za
ručak (ugali – bijela palenta sa lišćem slatkog krumpira, riža,
grah – meso je samo srijedom i nedjeljom) i taj odmor traje jedan
sat.
• Kad nastava završi, imaju dodatne aktivnosti
poput radova u vrtu, košnje trave,
pranja odjeće, obavezno pranje podova u svim
razredima…
• U 16 sati je škola zatvorena za niže razrede
• Nakon nastave se igraju, obavezno pranje cijelog tijela prije
večernje molitve
• Večera (ugali, riža s grahom…)
• Nakon večere, od 3. do 7. razreda samostalno učenje, pisanje
zadaće, ponavljanje (traje otprilike dva i pol sata) – obavezno
je prisustvovanje učenju u razredima (do 21:30 sati)
• Djeca starosti od vrtića do 2. razreda idu na spavanje odmah
nakon večere
• Spavanje uz nadzor odgojitelja (jer mnogo njih spava po
nekoliko na jednom krevetu, pa odgajatelji brinu da mali ne padnu
iz kreveta, tješe ih ako plaču….)
Vikend
• Djevojčice i dječaci spavaju odvojeno i imaju odvojene
sanitarne čvorove
• Generalno čišćenje spavaonica i oko spavaonica (školsko
dvorište)
• 4. i 7. razredi ne sudjeluju u čišćenju vikendom jer se
pripremaju za državni ispit
• Učitelji pripremaju ispite svake subote
• Kada su svi radni zadaci napravljeni, imaju svoje slobodno
vrijeme za igru i druženje
• Subotom navečer je vrijeme za uvježbavanje pjevanja u
crkvi
• Nedjelja ujutro – veliko misno slavlje sa dječjim zborom
• Nedjelja popodne – dječaci su uglavnom na nogometnom igralištu,
a djevojčice vrijeme provode u druženju, plesu, razgovorima,
odmoru…
Gdje smo tu mi u rasporedu? Tamo gdje nas najviše trebaju – poručuju djevojke.
Ines: U Africi se sve odvija polako, bez žurbe, pa slobodnog vremena imam jako puno na što osobno nisam naviknuta jer je moj život užurbanog ritma. Ali, puno i radimo s djecom. Iako, kad kažem radimo – mislim na to da uživamo provoditi vrijeme s djecom na razne načine.
Što vas se najviše dojmilo kad ste stigle u Afriku?
Martina: S obzirom da volontiram u školi sv. Franje od 2019. jako ja dobro znam što me čeka iza 2 metra visoke ograde s bodljikavom žicom. Kada sam prvi puta stigla u školu za djecu u potrebi i bez potreba, koja ima 350 djece od kojih 130 albino djece, 15 slijepih, 15 gluhonijemih, hendikepiranih, djece bez dijelova tijela i djece bez roditelja, djeca iz plemena i djece koja nisu u nikakvoj potrebi – nisam imala pojima što me čeka iza vratiju škole. Osim prašine i sunca, dočekala su me djeca koja ne skidaju osmjeh s lica. Dojmovi su se tada izmjenjivali iz minute u minutu. Na trenutke sam bila šokirana njihovom otvorenošću, na trenutke sam se osjećala kao da sam dio njih oduvijek… kulturološki šok mi je više bio izvan zidina škole, jer sama škola je prilično dobro sustavno sređena. Zna se raspored, znaju se obaveze, poštuje se dnevni ritam. O šoku mogu reći da nikada u životu nisam vidjela takvo siromaštvo, a u isti tren toliko osmjeha i radosti u ljudima.
Ines: Ljudi. Djeca. Kad drugima spomenem Afriku, svi uglavnom pomišljaju na siromaštvo, glad… Ali, Afrika je puno puno više od toga! Afrika je sreća. Sve što vidite na televiziji o Africi možete zaboraviti. Ljudi jesu siromašni, imaju tek za vlastite potrebe, a i to nije uvijek slučaj, ali i to malo što imaju uvijek će rado podijeliti s vama, kaže Ines.
U Africi nema stresa. Nema žurbe. Nema pretjeranog razmiđljanja zašto i kako. I to je zapravo super. Kod nas je baš suprotna situacija, pa bi i na tom području mogli puno od njih naučiti, priča Ines.
Jeste li razgovarali s tamošnjim stanovnicima o našem načinu života? Znaju li Afrikanci za Hrvatsku?
Kako se mi ponekad čudimo njihovom načinu života, tako njima nije jasan ni naš način života. Razlike su velike, ali vole i oni čuti kako se život odvija kod nas. Znaju za Hrvatsku, uglavom zbog nogometa i naših nogometaša, nastavljaju Martina i Ines.
Martina. Riječ, dvije o Vašoj udruzi ‘Ti nisi sam’ koju ste osnovali s gospođom Andrejom Ribarić?
Udruga ‘Ti nisi sam’ osnivana je s ciljem pomoći i podrške usvojenoj i udomljenoj djeci, te poboljšanje kvalitete njihovih života u Hrvatskoj, te briga i skrb o napuštenoj djeci škole svetog Franje u Tanzaniji.
Ciljevi, akcije, projekti…?
Martina: Udruga trenutno ima dva otvorena projekta u svezi Tanzanije. Jedan projekt su kumstva, tj. Sponzorstvo napuštene djece. Projekt obuhvaća brigu o djeci koja su zaista siročad, napuštena i bez roditelja. Djeca koja nemaju nikoga osim škole sv. Franje Asiškog koja je sve u jednom: škola, doma, sirotište, utočište… škola je zaštićena od strane države zbog djece s posebnim potrebama i Albino djece. Tri topla obroka na dan, dva puta komadić mesa u tjedan dana (srijedom i nedjeljom), krevet koji dijele s drugom djecom, uniforma, bilježnica i po jedna japanka na nogama… to je njihova svakodnevica. Nažalost, sve drugo (lijekovi, igračke, odjeća, školski pribor) je luksuz.
Kroz projekt kumstva pokušavamo djeci barem malo vratiti nadu i pružiti im osjećaj da ipak nekoga imaju, da nisu sami na svijetu. Drugi projekt koji je u tijeku je završavanje i opremanje spavaonica kako bi svako dijete imalo svoj krevet. Detaljne informacije o pomoći oko spavaonica nalaze se na kampanji Go get foundinga.
