Kako bi držale korak sa svim profesionalnim izazovima današnjice, medicinske bi sestre trebale težiti što višem stupnju obrazovanja, smatra Miljenka Igrec, mag. med. techn., glavna sestra Službe internističke djelatnosti u čakovečkoj Bolnici. Gošća naše ovotjedne ‘Priče iz bolnice’ pritom ne ostaje samo na riječima…
Posljednje dvije pandemijske godine mnogima od nas životi kao da su na čekanju, no magistra sestrinstva Miljenka Igrec, glavna sestra Službe internističke djelatnosti u Županijskoj bolnici Čakovec, upravo je u jeku pandemije odlučila dodatno uložiti u svoje znanje. Korak više za nju kao osobu, za njezinu profesiju i samo sestrinstvo, a naposljetku i u skrbi za pacijente u našoj Bolnici doktorski je studij koji je upisala 2020. godine. Na Medicinskom fakultetu u Rijeci, iz područja Biomedicine i zdravstva, magistra Miljenka istražuje temu vezanu uz bolest 21. stoljeća – pretilost i prateće metaboličke komplikacije.
– S obzirom na situaciju u našem okruženju i sve izazove s kojima se susrećemo, mislim da medicinskim sestrama srednja stručna sprema više nije dostatna i da trebamo težiti dodatnom obrazovanju. Zato i nisam razmišljala da možda usred koronakrize nije pravo vrijeme za doktorat – sve se dešava s razlogom i treba iskoristiti svaki trenutak, smatra naša sugovornica.
Samo sestrinstvo, dodaje, uvijek mora biti temeljeno na dokazima koji moraju biti potkrijepljeni istraživanjima, pa se nada da će i njezina disertacija na temu pretilosti biti djelić slagalice koji će doprinijeti rješavanju ovog velikog problema današnjice.
OSTVAREN SAN
Poslijediplomskim studijem Miljenka je tako simbolično
zaokružila 25 godina radnog staža u ovoj plemenitoj profesiji,
koja je, kaže, još od malih nogu bila njezina životna želja i
san.
KRALJICA MEDICINE
Na samom početku njezina školovanja, u srednjoj Medicinskoj školi Varaždin imala je, ističe, razrednicu Blaženku Uršanić koja je njoj i čitavom nizu naraštaja medicinskih sestara iz Međimurske i Varaždinske županije usadila temelje sestrinske struke i kojoj je danas i više nego zahvalna na uloženom znanju i trudu.
– Po završetku srednje škole zaposlila sam se u Županijskoj bolnici Čakovec, najprije kao pripravnica na Odjelu psihijatrije na kojem sam provela 2,5 godine i to mi je bilo neprocjenjivo iskustvo. Godinu dana nakon toga provela sam na Odjelu pedijatrije, a otad, više od 21 godinu, posvećena sam internoj, koja je na neki način doista kraljica medicine. Iznimno je izazovna jer obuhvaća velik broj medicinskih specijalnosti, ali donosi i ogromno bogatstvo u znanju i vještinama, govori glavna sestra Službe internističkih djelatnosti, a matičnog Odjela za nefrologiju s hemodijalizom, endokrinologiju i dijabetologiju.
Nakon srednje Medicinske škole Varaždin, preddiplomski studij sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu završila je 2007. godine, a 2017. godine i sveučilišni diplomski studij pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Uz to, pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu završila je na Filozofskom fakultetu u Osijeku te je kao nastavnica više stručnih predmeta tri godine radila u Srednjoj školi Čakovec. Danas je mentorica studentima Sveučilišta Sjever i asistentica na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku.
– Raditi s novim mladim naraštajima je izazovno, ali prekrasno i danas su mnogi od njih naši mladi kolegice i kolege, neki kojima sam ja predavala čak rade kao voditelji pojedinih odjela i COVID odjela i kad vidite da su stasali u zrele ljude koji ozbiljno shvaćaju svoj posao, budete istinski ponosni, ističe Miljenka Igrec.
ŠTO KAD NEMA UPUTSTVA?
Ipak, dodaje, i one najiskusnije uvijek mogu iznenaditi neplanirane i neizvjesne situacije poput pandemije bolesti SARS-CoV2 koja je u samom početku bila apsolutna medicinska nepoznanica, a nikakvih uputstva nije bilo ni po pitanju rada, organizacije i upravljanja bolničkim sustavom.
– Sve smo učili u hodu, uvijek uz potporu ravnateljstva,
pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo i uvijek sve karike u timu
zajedno – liječnici, medicinske sestre, bolničarke, spremačice…
tek kad je svaki segment djelatnosti pokriven, možete reći da
ste dobro odradili svoj posao, ističe.
– Mi puno toga nosimo kući i neke stvari dijelimo sa svojim ukućanima, ali velik dio im ni ne dajemo jer nas ne mogu razumjeti. Nitko ne može shvatiti kako je raditi u COVID-u, osim onih koji ulaze u odjele. Vrata se iza vas zatvaraju, iz sekunde u sekundu se događaju nove situacije, sve je hitno, a u toj si hitnosti vi još morate napraviti algoritam što ćete ipak odraditi prvo, a sve s ciljem da nikome ne naudite i da riješite sve kako treba, pojašnjava magistra Miljenka COVID svakodnevicu.
No, aktualne niže brojke hospitaliziranih omogućile su ponovno vraćanje COVID odjela u uobičajene djelatnosti, što, kao i njihovo otvaranje kad je potreba, opet donosi nove organizacijske izazove, duži ostanak na poslu, a vrlo često i rad kod kuće.
– Doista moram naglasiti da ništa ne bih uspjela bez moje obitelji, supruga Draženka i kćeri Eme i Lee, ali i naših baka Marije Igrec i Julijane Lončarić koje puno uskaču kad mogu, osobito kad ja izbivam zbog predavanja ili drugih obaveza. Oni su moj vjetar u leđa i pozitivci uz koje mogu ostvariti svaki zacrtani cilj, iskreno govori Miljenka.
A kad uhvati koji slobodni trenutak, nezaobilazan su dio rutine boravak u prirodi i obavezne šetnje uz preloško jezero.
– To su mjere i protiv COVID-a i protiv pretilosti! Priroda je doista prekrasna i mislim da je važno kretati se, promišljati o svojem zdravlju i boraviti na zraku. Često u šetnju odem i sa susjedom pa malo porazgovaramo, a prije pandemije smo kao Odjel redovito odlazile na druženja i roštiljanja, dale si oduška ne razmišljajući o poslu. Mislim da je to jako važno za kolektivni duh u našoj profesiji, ističe.
Naposljetku, kad magistru Miljenku pitamo kakvi su joj planovi po završetku doktorata i hoće li možda svoju sreću potražiti u nekoj inozemnoj bolnici ili klinici gdje bi, ruku na srce, jedna visokoškolovana medicinska sestra s toliko iskustva sigurno mogla uživati u značajnijim financijskim benefitima, s osmijehom kaže:
– Ponude su uvijek dobrodošle, ali netko mora skrbiti i o našim
Međimurcima!
