KAKO JE MURA ODNIJELA I CRKVU I MRTVE? Snažna rijeka, opjevana u narodu, odjekuje i iz legendi Murskog Središća

Otišla su i zvona, za Selnicu, a s njima je - prema legendi - iz Murskog Središća otišla i sreća...

‘Mura, Mura, globoka si voda ti, da ne miluješ človeka ftopiti’ – davno je opjevana mutna, snažna rijeka koja u svojim njedrima još i danas krije brojne očeve, majke, sinove koji su se u njoj utopili. No, mnogi ne znaju kako je davno Mura sa sobom ponijela i umrle. Razorila je i kamenu crkvicu, odnijevši njeno kamenje u vječiti mulj.

Kada, kako i gdje točno se to dogodilo, danas nitko sa sigurnošću ne može reći. No, najbliže istini zasigurno je Zoran Turk, mladi ravnatelj Centra za kulturu Rudar.

Povjesničar je, uskoro će doktorirati na temi Međimurja u srednjem vijeku. Korijene vuče upravo iz murskosredišćanske Ulice Matije Gupca koja se od centra proteže uz riječni tok.

POPLAVA?

– Dogodila se velika nesreća, najvjerojatnije poplava. Nemamo direktnih izvora o tom događaju, ali na temelju kanonskih vizitacija možemo prilično vjerno rekonstruirati što se događalo na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Nije sporno da je pokraj Mure postojala srednjovjekovna, kamena crkvica sv. Martina koji je bio prvi zaštitnik grada. Spominje se još 1334. godine, kao i u inventaru Jurja Zrinskog. Imala je toranj i po običaju groblje, procijenjena je na 60 zlatnih florena – priča nam Zoran Turk upravo na mjestu gdje je, vjeruje, stajala crkvica. Riječ je o lokaciji na sadašnjoj šetnici na kojoj je prije pet godina podignuto zvono svetoj Barbari.

NALAZILI KOSTI

Kanonske vizitacije, kao vrijedan povijesni izvor, otkrivaju da je Mursko Središće izgubilo svoju župu polovicom 17. stoljeća. Potpali su pod Župu sv. Marka u Selnici. Posljednji put kamenu crkvicu kod Mure, drveni zvonik s dva zvona i groblje spomenuo je vizitator 1688. godine. I – otada je uslijedio muk, nešto se dogodilo…

Hirovita Mura mnogo je puta mijenjala svoj tok. Pri tome, vjeruje se 1690. godine, razvalila je kapelu s grobljem, zauvijek ih potopivši, odnijevši… Kako više nije bilo domaće župe, eventualni zapisi o tome su izgubljeni, a vizitator 1693. godine više uopće ne spominje crkvicu.

– Novi podaci slijede tek u knjizi pavlina Josipa Bedekovića iz 1752. godine. On je po pričanjima starih prenio kako je u Murskom Središću svoju kuriju imao Juraj Nađ koji je umro 1699. godine. Oporučno je ostavio zemlju Kaptolu pod uvjetom da se iz prihoda od ubiranja ljetine sagradi crkva posvećena ugarskom kralju sv. Ladislavu. I tako je, 1750. godine, sagrađena današnja crkva na uzvisini – kaže Turk.

U Ulici Matije Gupca, dodaje, svi su čuli za legendu o potonuloj crkvici. Navodno su tijekom zadnjih 50-ak godina ljudi znali pronalaziti ljudske kosti tijekom zemljanih radova i iskopa. No, gdje je točno bila, nitko ne može sa sigurnošću reći. On vjeruje da je bila tu negdje, tik do današnjeg zvonika sv. Barbare. Njeni ostaci mogli bi biti u koritu, ispod mulja. I sami mještani u katastru još imaju po nekoliko metara zemlje pod Murom…

RASTOPLJENA

– I ja potječem iz ove ulice, ona je najstarija u Središću. Pokušat ćemo doznati više o tim kostima, postoji li doista netko tko ih je pronašao i gdje su bile. Poplave su bile česte, a to dobro vidimo i po svecima u M. Središću. U parku i na trgu imamo sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika od voda.

U euforiji je 1945. godine jedan njegov kip završio u rijeci, bacili su ga. Netko ga je spasio i desetljećima je ležao skriven u mrtvačnici, sve dok nije vraćen u park. Te 1945. godine dogodio se i paradoks, a to je da su komunisti vratili župu Murskom Središću. Možemo pretpostaviti da su posrijedi bili politički razlozi. Željeli su da im sjedište župe bude pod nosom, a ne u Selnici, kako bi bolje kontrolirali jedini preostali vid oporbe – kaže povjesničar, te nas potom opet vodi stoljećima unatrag.

Legenda kaže da su zvona poplavljene crkve spašena i preseljena u Selnicu. Zbog selidbe je Selnica dobila i svoje ime, smatraju neki. No, Turk se ne slaže – jer Selnica se spominje još u srednjem vijeku.

– S tim je zvonima iz Murskog Središća otišla i sreća. Lako je to povezati, jer u 16. i 17. stoljeću, ljude su pogađale velike nedaće. Uz centralno trgovište Nedelišće, najvažnija su trgovišta bila Prelog i Središće, dok su Čakovec i Štrigova bile utvrde. No, uz prirodne nepogode i prodore Osmanlija, M. Središće je palo i izgubilo svoj status, a time i sreću – pojašnjava povjesničar Turk.

Gdje su zvona kapele sv. Martina s kojima je otišla sreća? Možda negdje pod zemljom, kao zahrđale topovske kugle. Navodno su rastopljena za potrebe zahuktale ratne mašinerije u Prvom svjetskom ratu.

KRUG ZATVOREN

Turk nas potom vodi u predvorje gradske uprave i pokazuje nam pano s tri sveca zaštitnika. To su Martin i Ladislav, a treća je Barbara.

– Naime, 1919. godine krenulo je intenzivno crpljenje ugljena. Za kruh se zarađivalo od ugljena i molilo se Barbari da rudari izađu živi iz jama. I tako je Grad, na mjestu gdje je bila kapela sv. Martina, 2016. godine postavio ovaj zvonik posvećen svetoj Barbari. Iznad zvona je natpis “SRETNO”, baš kako je stajalo i iznad ulaza u rudarske jame. Ovime je objedinjena priča i zatvoren krug.

Opet imamo kapelu na mjestu gdje je staru sakralnu građevinu Mura odnijela, zvonom je vraćena sreća gradu, te se sjećamo naših djedova koji su u opasnim jamama zarađivali za goli život. A imamo i turistički zalog za budućnost – dovršava Zoran Turk ovu epsku priču o sudbini jednoga grada, protkanu legendama.

Proslijedio nam je i sliku pokojnog Ivana Šalarija koji je davno na platno prenio svoje viđenje poplavljene kapelice s grobljem i drvenim zvonikom koji je odnijela Mura globoka.

* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3479