List Međimurje istražio je što se događa u Dravskoj ulici, gdje je stara i nemoćna osoba donedavno živjela u neljudskim uvjetima...
Dvorište puno smeća, trošni zidovi, žbuka koja otpada nad ulazom, prljava odjeća u kanti vode pred kućom na nula stupnjeva i stara metalna tava bez drške s prljavom žlicom. Sve to zatekli smo u Donjoj Dubravi, u Dravskoj ulici, na kućnom broju 20. Jedna su vrata bila poluotvorena…
Naš čitatelj nas je obavijestio (želeći ostati anoniman za javnost) da na toj adresi boravi star i nemoćan muškarac kojem je skrbnik osoba iz općinske uprave. Bez struje, vode, sanitarnog čvora, na rubu gladi – život je to, rečeno nam je, grubo zanemarene osobe “na čiju pravu domovinu u susjednoj Prvomajskoj ulici je netko bacio oko”.
U Dravskoj nas je dočekala hladnoća i lavež pasa, ni žive duše na ulici. U dvorištu na kućnom broju 20 nitko ne odgovara na kucanje i pozive. Da je kuća doista u užasnom stanju, nedostojna čovjeka, uvjerili smo se i sami. Pokucali smo na vrata jednoj od susjeda i upitali zna li gdje je stariji gospodin kojeg tražimo.
ODVEZLI GA NEKAMO…
– Prije tjedan dva su ga odvezli nekamo u udomiteljstvo, došli su muškarac i žena po njega. Mislim da nije želio ići, ali su ga nekako nagovorili, “da budu ga vratili kad mu riješe drva za ogrjev”. Stvarno je živio u lošim uvjetima i drago nam je da ste došli, da netko pita za njegovu sudbinu – ispričala nam je gospođa.
A mi smo krenuli dalje s pokušajem da doznajemo što se ovdje događalo, što je istina.
Obratili smo se Centru za socijalnu skrb Prelog i odgovorila nam je ravnateljica Melita Novak Ban. Pojasnila nam je da kuća u Dravskoj ulici nije u vlasništvu Centra, već Općine Donja Dubrava, te nas je uputila na njih.
– CZS nema mogućnost smještaja korisnika u objekte čiji su vlasnici privatne osobe ili pravne osobe koje nemaju sklopljene ugovore s Ministarstvom ili su im izdane dozvole za obavljanje udomiteljstva. Stoga štićenik niti nije bio smješten tamo na temelju odluke ili rješenja ovog Centra. Od osnutka CZS-a Prelog u veljači 2021. godine, poduzeli smo sve kako bismo štićeniku osigurali sva potrebna prava iz sustava socijalne skrbi – odgovor je ravnateljice.
No, dodaje – zbog zaštite štićenika – ne želi komentirati gdje je, koja mu je sudbina.
Nazvali smo potom Marijana Vargu, načelnika Donje Dubrave. Otvoreno nam je odgovorio na sva pitanja.
– Da, to je naša kuća, u vlasništvu Općine Donja Dubrava i smjestili smo gospodina u nju. Htjeli smo ju potpuno urediti, ali je odbijao i tako je živio sve dok mu se nedavno nije dogodila prometna nezgoda. Preko CZS-a smo riješili da ga se smjesti u udomiteljsku obitelj, ali nije želio, radio je svašta, pa se vratio. Naš tajnik Ivan Štefić mu je bio skrbnik, davao je sve od sebe i pomagao mu. Jedini je s njim znao komunicirati. No, došla je bolest, a govorimo o osobi s posebnim potrebama. Čovjek o kojem govorimo teško komunicira i, neću kriti, tvrdoglav je. Kada se vratio iz udomiteljske obitelji čekali smo ga i zadržali dok nisu došli po njega, te ga opet udomili. A kuću ćemo sad ponovo urediti, uvesti struju i vodu pa da bude za nekoga drugoga – ispričao nam je načelnik Varga.
Ukratko smo popričali i o starčevoj domovini u Prvomajskoj ulici. Kaže da postoji niz suvlasnika, od kojih su neki tvrdoglavi, a drugi nedostupni. Kaže i da je Općina morala očistiti grunt na kojem je bila derutna, ruševna kuća te potom kositi kako ne bi imali ruglo u centru sela.
– Pitate me zašto nije provedena ostavinska rasprava nakon smrti majke gospodina kojeg smo smjestili u Dravskoj ulici? Ne znam. Općina u to ne smije ulaziti, to bi bilo nadripisarstvo – kaže načelnik.
I za kraj, čuli smo se i s prozivanim općinskim tajnikom Ivanom Štefićem koji kaže:
– Što mi je to sve uopće trebalo, da me prozivaju i sramote nakon svega…
RIJEČ SKRBNIKA
– Skrbio sam za gospodina kao zaposlenik Općine Donje Dubrave. Sve što mu je trebalo sam rješavao, od hrane, do osobne iskaznice, zdravstvenog i dopunskog osiguranja. I znate što? Ta je kuća u koju smo ga smjestili prije dvije godine bila kao apoteka. Strop smo uredili, sve je bilo svježe oličeno. No, on jednostavno ne zna zatvoriti vrata, ne osjeća da iz otvorene peći ide dim, vodu ne zatvori, a da dobije struju, već bi deset puta kuća gorjela. I ja sam bio zaprepašten što je napravio od uređenih prostorija. Ha, ništa, uredit ćemo ju ponovo – kazao nam je tajnik Štefić.
Doznali smo i da je gospodin o kojem je riječ, smješten u udomiteljsku obitelj u Držimurcu. Navodno već želi kući…
– No, ja mu više nisam skrbnik, otkazao sam to. Nikad mu ni kune nisam uzeo, a svako podizanje novca pravdao sam računom – kaže nam Ivan Štefić.
A kada ga pitamo, zna li zašto nije provedena ostavinska rasprava za ostavštinu u Prvomajskoj ulici, kaže:
– Majko mila… kakva ostavština!?
– Za početak, ja nisam tada još ni bio skrbnik čovjeku. Osim toga, nemoguće je provesti ostavinsku raspravu. Postoji niz nasljednika i tako to stoji već 20-30 godina. To se ne može riješiti, neki su u inozemstvu, neki su pokojni, a djeca im ni ne znaju hrvatski jezik. Sve što smo mi mogli i što smo napravili, bilo je raščistiti parcelu da ne bude ruglo – riječi su Ivana Štefića.
Ovime – zasad – zaključujemo priču. Nemoćan čovjek je na toplom i sigurnom, što je najvažnije. Ali, ako netko želi otvoreno nešto dodati, možda pobiti nekog od naših sugovornika, vrata Lista Međimurje su otvorena.
