Sjedeći prije nekoliko godina u prostorijama udruge, završavajući inventure, jedan nas je stariji kolega upitao – I dekle, ste si priprajle šibe? Naši su zbunjeni pogledi mu pokazivali da ne znamo o čemu govori pa se dopunio – Pak zutra je Herodaševo. Pojam nam nije bio poznat, niti smo ga mogle povezati sa šibama pa smo ipak znatiželjno upitale o čemu se točno radi
– Još od kak sam bil mali, mama me za Herodaševo malo lupila s
šibom po riti kaj bom dober drugo leto, a poslje sem dobil i
jabuku ili narančo, a ako sem bil jako dober i salonskoga bombona
z bora, govori nam kolega. Iako već odrasla dekla, kako nas je
kolega po domaćem nazvao, pitala sam mamu za taj običaj koji je
ona i potvrdila.
– Ako očeš idi si sam zberi šibu i mom dobiš po riti za
Herodaševo kaj boš dobra. Nema veze kaj si već stareša, s
osmijehom mi je odgovorila mama. Običaj o kojem govorimo naravno
da ne slavi lupanje i fizičko kažnjavanje djece već se djecu
simboličnu lupi po stražnjici u spomen nevine dječice koju je dao
pogubiti židovski kralj Herod, po kojem je dan i dobio ime.
Slavi se 28. prosinca, a diljem Međimurja se naziva Herodaševo,
Roduševo ili Šibarjevo. Sve počinje ranom zorom kada se ukućani
žure jedni druge zateći nespremne još snene u krevetu i lagano ih
šibom upozoriti da moraju biti dobri. Roditelji bi nakon završene
igre šibanja, nazovimo je tako, darivali svoju djecu suhim i
svježim voćem, orasima i ostalim specifičnim poklončićima za to
vrijeme.