ZDRAVSTVENA TEHNIČARKA SUZANA MARTINJAŠ ‘Sto na vuru’ za što bezbolnije vađenje krvi

Vađenje krvi, iako rutinski postupak, u mnogima i dalje izaziva neugodu i stres. Zato su tu susretljivi djelatnici laboratorija Županijske bolnice Čakovec, a među njima je i gošća naše ovotjedne 'Priče iz bolnice' Suzana Martinjaš – najstarija godinama, ali ne i duhom!

Gotovo sva dijagnostika najčešće kreće od vađenja krvi, pa svi Međimurci i Međimurke, prije ili kasnije, stignu u Medicinsko-biokemijski laboratorij Županijske bolnice Čakovec. Iako je riječ o rutinskom postupku, u mnogima prizor igle i krvi i dalje izaziva neugodu, čak i težak stres, ali zato su tu susretljivi zdravstveni djelatnici koji će dati sve od sebe da postupak prođe što bezbolnije.

DOBRI DUH LABORATORIJA

Najstarija u toj ekipi – ali samo godinama, ne i duhom – 63-godišnja je Čakovčanka Suzana Martinjaš. Svoje godine ne skriva, dapače, njima se ponosi, osobito s pune 44 godine radnog staža koji je kao zdravstvena tehničarka započela upravo u podrumu naše Bolnice, a tu će, za koju godinu, dočekati i mirovinu.

– Još su dvije kolegice moje godište, ali ja sam i službeno najstarija. Lijepo je kad čitav radni vijek dolazite na isto radno mjesto, a u ovih smo 4.5 desetljeća svašta prošli, brojne ravnatelje i voditelje odjela, a samo zamislite koliko je to pacijenata! Tehnologija je napredovala i digitalizacija nam je jako olakšala posao, samo da ne ‘šteka’ svako malo, smije se Suzana.

Zahvaljujući tom osmijehu i gotovo zaraznoj pozitivnoj energiji, mnogi za nju kažu da je dobri duh laboratorija. Uvijek nasmiješena, spremna na suradnju i toplu riječ, profesionalna u svojem poslu, srdačna i empatična prema pacijentima.

– Znaju me i na poslu pitati kak’ mogu biti tak’ dobre volje odmah ujutro, ali ja sam takva – kad dođem kući, ostavljam radnu svakodnevicu iza sebe, a kad ujutro zaključam vrata svojeg stana, moji privatni problemi ostaju kod kuće, pojašnjava svoju životnu filozofiju, koju često prati i šarenim odjevnim kombinacijama, osobito u ovo blagdansko vrijeme.

SVE JE LAKŠE UZ RAZGOVOR

S obzirom na to da upravo u Medicinsko-biokemijskom laboratoriju najčešće započinje sva dijagnostika, rijetki su dani kad zaprime i obrade manje od 700 uzoraka krvi. Tijekom ljeta, kaže Suzana, ta se brojka nešto smanji, ali zna preskočiti i brojku od tisuću uzoraka na dan, koji prođu kroz ruke 25 djelatnika, tri pripravnika, četiri magistrice medicinske biokemije i laboratorijske medicine i jedne specijalizantice, kojima je na čelu voditeljica odjela Vanda Petriš, mag. med. biochem, spec. med. biokemije.

– Da, kod nas je stalno gužva, ali dobro smo organizirani i vađenje stvarno brzo ide, iako ljudi znaju biti nervozni. Te stresne situacije mi uvijek pokušavamo okrenuti na smijeh i pozitivu, a već znamo prepoznati i kad je nekoga strah i toliko smo se izvještili i prilagodili da kroz razgovor pacijent niti ne primijeti da ste već odradili posao. Moje unučice vele da ja ‘pripovedam sto na vuru’, pa to uvijek iskoristim u takvim situacijama i nije se svih ovih godina dogodilo da nekome nisam uspjela izvaditi krv. Mi smo svjesni da je njih strah i da ih boli, osobito kad su u pitanju djeca, ali sve se uspije napraviti, samo treba strpljenja, i s pacijentove strane i s naše, govori Suzana.

A posebno je lijepo kad za dobro odrađen posao stigne i koja službena pohvala, kao što je nedavno stigla od jedne mlade mame, zahvalne što je Suzana svoj posao toliko dobro odradila da se njezina djevojčica tijekom vađenja krvi – smijala.

– To su sitnice koje život znače, kaže naša sugovornica, puna lijepih riječi za svoje radno okruženje i kolektiv koji si međusobno uskače i pomaže.

Posebno hvali mlađe kolege koji su, kaže, okretni i spretni u poslu, vrijedni, spremni na učenje i savjete starije ‘garde’, a često preuzimaju i one fizički nešto teže poslove kako bi rasteretili njih u ‘najboljim godinama’.

– Kad je takvo ozračje, onda se stvarno možete veseliti poslu, nije problem raditi ni smjene – jer je služba dostupna 24 sata na dan – pa ni petke ni svetke. Ima i kod nas, kao i svugdje, stresa i trzavica, ali sve se to prevlada, kaže iskreno.

A koliko se veseli poslu, toliko se raduje i skorašnjoj mirovini, jer će moći još više vremena provoditi sa svojom obitelji, kćeri i zetom Ivom i Sonijem Vadljom, sinom i snahom Markom i Tanjom Martinjaš, a osobito unučicama Renom (14) i Milom Martinjaš (8), te Vitom (12) i Idom Vadlja (10).

– Jako smo povezani kao obitelj, a za sad sam ‘priručna’ baka jer zbog posla ne mogu uvijek. Ali, volim i svoj mir! Tak’ sam se posložila, osobito otkako sam prije devet godina ostala udovica – volim otići u grad na kavu, podružiti se, sa sestrom Mirjanom Kovač svakodnevno puno šetam, prođemo Čakovcem i po 12, 13 kilometara… Volim otići na izložbu, kakvo događanje, ali i ugoditi samoj sebi i samu sebe iznenaditi, bilo to buketom svježih amarilisa ili možda šarenim kaputom, kaže Suzana.

Sreća je, zaključuje, doista u malim stvarima.