TANZANIJSKA AVANTURA Iz Čakovca na vrh Afrike: Baš godi pivo na vrhu Kilimandžara

Šatore smo podizali i spavali na kamenju, a noći su bile toliko hladne da se stjenka šatora ledila, priča Mladen

Uspeti se na vrh Afrike te popiti pivo na visini od 5.895 metara pošlo je za rukom dvojici čakovečkih planirana, Mladenu Korenu i Zvonimiru Jembrihu, članovima Planinarskog kluba Bundek i Planinarskog kluba Extrem. Uz temperaturu od minus 10 Celzijevih stupnjeva te izrazito snažan vjetar, na vrh Afrike stupili su 25. listopada, a za uspon od podnožja do vrha trebalo im je pet dana. Od Mladena saznajemo detalje putovanja i uspona. 

– Prva i najvažnija stvar nam je bila imati dobro posložene stvari u glavi jer smo već na startu zapeli. Zbog stalnih promjena epidemijskih pravila, morali smo odraditi neplanirani PCR test, odgoditi let i promijeniti rutu putovanja. Tako smo iz Zagreba odletjeli u Dohu, iz Dohe u Nairobi u Keniji, pa tek iz Nairobia za Tanzaniju i aerodrom Kilimandžaro, priča Mladen.

POLE

Dolaskom na aerodrom Kilimandžaro, naše Međimurce je vrlo toplo dočekala Afrika – uz temperature od 30 Celzijevih stupnjeva, ali i nezaobilazno, sveprisutno blato:

– Glavne ulice u gradovima su asfaltirane, ali čim skrenete, dočekuje vas blato i makadamski putevi, otkriva Mladen, te dodaje da je prvo naučio značenje riječi pole:

– Pole bismo mogli prevesti kao polako, jer vrijeme je u Africi relativan pojam. Prvi dan po dolasku, čuli smo se s vodičem i dogovorili da dođe po nas iduće jutro, u 8 sati. Spremili smo se na vrijeme, sjeli i čekali, da bi nas vodič nazvao tek oko 9 sati i rekao da uskoro kreće. Od tada smo vrijeme počeli računati na način da svemu što se dogovori dodamo sat vremena.

BEZ KISIKA

Za uspon su Mladen i Zvonimir morali dogovoriti i organizirati cijelu ekipu, nosače, kuhara, te čak tri vodiča.

– Pravilo je da nitko ne smije nositi više od 20 kilograma opreme, pa uvijek ide veća ekipa. Za nas dvojicu minimum je bio angažirati tri vodiča, u slučaju da jednom pozli ili se ozlijedi, dvojica vodiča mogu nositi osobu nazad u kamp dok treći vodič može nastaviti uspon. U osobnoj prtljazi mogli smo nositi samo najnužnije, energetske čokoladice, tekućinu te dodatnu odjeću, a za šatore, vreće za spavanje i hranu su brinuli nosači. Pravila nisu bez smisla jer se bilo kakav veći napor osjeća zbog manjka kisika, otkriva Mladen koji je probleme s disanjem iskusio i na vlastitoj koži:

– Na jednom dijelu uspona sam ubrzao korak, ostao bez daha i usred koraka zaspao. Srećom je vodič bio iza mene pa me uhvatio i spasio od strovaljivanja na kamenje.

Stoga je ruta koju su odabrali vodila različitim nadmorskim visinama kako bi se tijelo u kampovima prirodno prilagodilo: 

– Šatore smo podizali i spavali na kamenju, a noći su bile toliko hladne da se stjenka šatora ledila. Prvi dio putovanja vodio je i kroz kišnu šumu pa smo planinarili i mokri.

Srećom, ostatak uspona pratilo ih je dobro vrijeme pa većih problema, osim niskih temperatura, nije bilo.

– Zadnjeg dana uspona probudili smo se oko 23:30, pojeli brzi obrok te krenuli u uspon po mraku. Na vrh smo stupili oko 8, a hladan vjetar na minus 10 stupnjeva nam je stvarao osjećaj kao da je minus 25. Stoga smo dolaskom na vrh otvorili i podijelili lokalno Kilimandžaro pivo, fotografirali se za uspomenu, te nakon 20-ak minuta provedenih na vrhu krenuli nazad.

NIZBRDO

Mladen nam otkriva da je po završetku uspona popustio i adrenalin što se prvo osjetilo u mišićima:

– Kad smo se vratili u kamp, slijedila je pauza od dva sata, pa sam se opustio i počeo osjećati bolove u listovima i prstima.

LAVOVI MRTVI-HLADNI

Stoga su Mladen i Zvonimir ostali još nekoliko dana u Africi da povrate snagu, a vrijeme su iskoristili za razgledavanje:

– Otišli smo na dva safarija, a lavovi su bili toliko nezainteresirani za nas da ih ni buka terenskih vozila nije omela u podnevnom odmoru.

Osim safarija, Tanzaniju su razgledali i biciklima, posjetili su i pomogli u sirotištu, a ono što Mladen primjećuje, svi turisti su tamo – bankomati:

– Svi vas vuku za rukav, a ako nekome posvetite pažnju, nakon što vam nešto ispriča ili otkrije informaciju, traži novčanu naknadu. 

Dodatne naknade u napojnicama od nekoliko stotina dolara morale su se dati nosačima i vodičima, pa putovanje nije bilo jeftino.

– Za putovanje sam štedio nekoliko godina, a pripreme smo odradili na domaćim planinama, uz jedan izlet u švicarske Alpe, otkriva nam sugovornik.

ZOV

Stoga će za Mladena uslijediti pauza i štednja, jer putovanja i dalje zovu:

– Želio bih se opet vratiti na Kubu, a cilj mi je vidjeti i Island, te možda putovati sjevernim krajevima saonicama s psećom zapregom, zaključuje ovaj neumorni avanturist.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3475