Josip Bujan vrijedno je nastavio s uzgojem životinja kad je iz Strahoninca došao 'za zeta Trajbarima'
Na nekadašnjem gruntu Trajbarovih u Nedelišću – danas gruntu Bujanovih – uvijek je živo. Josip i Biserka Bujan hrane svinje, kuniće i kokoši dok unuka Stela Bujan samozatajno prati što rade baka i djed. Gospođa Bujan ispričala nam je kako se, u biti, ništa previše nije promijenilo proteklih desetljeća na ovom tipičnom međimurskom gruntu.
– Otac Drago Trajbar bio je foringaš, imali smo konje, a ponekad i bikove. Sjećam se dok sam bila pucka kako je vozio šudra i peska. Majka Ana radila je u Čateksu, a poslije posla pomagala mu je doma. Imali smo zemlje i pajceke, a ponekad bi se tovio i bik. Pamtim da su u štali neko vrijeme bili i zajci. Roditelji su danas pokojni, a ja sam, kao i majka Ana, umirovljenica Čateksa; radila sam u šivaoni i krojačnici – ispričala nam je Biserka Bujan, djevojački Trajbar.
VRATIO KUNIĆE
Za Josipa Bujana iz susjednog Strahoninca udala se 1982. godine.
Ispočetka su živjeli u Strahonincu, a četiri godine kasnije
doselili su na njenu domovinu u Nedelišću. Josip Bujan stigao je
iz iste takve, poljoprivredne obitelji, sa seoskog gospodarstva.
Reklo bi se da je pravi čovjek došao na pravo mjesto…
Iako je već 35 godina u Nedelišću, zakleti je Strahoninčanin. Član je tamošnjeg UDVDR-a i uprave nogometnog kluba, a iako nije folkloraš, redovito ih prati zbog brata i šogorice.
PRIUČENI MESAR
– Bio sam dostavljač u Trgocentru, a danas hranim životinje i
održavam grunt kod Mladena Letine u Macincu. Osim toga, priučeni
sam mesar, naučio sam se sam. Sve po svuda sam klao kod poznatih,
u Strahonincu i Savskoj Vesi. Ali sad mi je već pomalo dosta,
zmučim se – priča nam gospodin Bujan.
No, na svom gazdinstvu uzgajat će životinje dok god bude mogao. Prije nekoliko tjedana kupio je tri odojka te ih je dohranio do klanja, 29. studenog…
– Jednoga za nas, a jednoga sam pajdašu prodal. Nije to neka isplativost, posebno sad kad je kuruza tak skupa. Ali kad jednoga prodaš velikog, možeš kupiti par malih i tak non stop vrtiš. Domaće je domaće, drugačije i finije, želimo znati kaj jedemo. Radimo čurke, kobasice, čvarke, prezvušt i slanine da u njih možemo staviti meso. Jaja isto odu taj čas, tu smo tri familije na gruntu, sin i kći žive na istoj adresi. Volimo i zečetinu i to je razlog što hranimo živad – ispričao nam je Josip Bujan.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3475