DARIO CENKO IZ MACINCA Ljubitelj oldtimera: Ruke nemaju cijenu

Tu je toliko uloženog rada, vremena... ne može se izračunati koliko to košta...

Za nekog je to samo stari automobil, no za Darija Cenka iz Macinca vozila koja su izrađena prije više desetljeća, istinska su strast. Oldtimerima je posvećen već dugo. Dariju su 43 godine, a interes za vozila pojavio se kad je imao tek šesnaest. 

– Školovao sam se za autoelektričara i bio na praksi u Panexu, gdje je radio moj otac Mladen. Tamo su popravljali stare automobile koji su mi odmah zapali za oko. Sjećam se i da smo jednom prilikom, tijekom vožnje, tata i ja vidjeli parkirani Opel GT koji mi više nije izlazio iz glave. To je manji, ali vrlo atraktivan automobil, dvosjed, s puno zanimljivih detalja. Recimo, okreću mu se farovi, sa strašću se prisjeća Dario. 

Danas je ponosan vlasnik toliko željenog Opela GT iz 1971. godine. Još se živo sjeća ‘lova’ na automobil iz snova.

– Više puta sam naletio na oglas, javio se, otišao čak i pogledati jedan u Split, pa u Pulu, ali nisam ga uspio kupiti. Jedan od ta dva primjerka prodao se tu blizu, u Ludbreg, no na kraju sam svoj kupio u Imotskom, priča nam Dario. 

U njega je uložio i vrijeme i novac da bi konačno izgledao onako kako treba izgledati.

– Kupovao sam ga dvije godine, pa sam ga još tri sređivao. Bio je crvene boje, ali njegova originalna boja je žuta. Zato sam ga vratio u izvorno stanje. Puno sam uložio u njega, naručivao dijelove iz Nizozemske, Njemačke. U to vrijeme su trebale kreditne kartice za naručivanje iz inozemstva. To je posebno vozilo pa ima dijelova koji su samo za Opel GT i ne odgovara dio nekog drugog modela. Znao sam čekati i po šest mjeseci da mi stigne neki dio, dok danas neki dijelovi dođu za svega tri dana, priča Dario koji je s godinama širio vidike.

LJUBAV JE TO

Počele su mu se sviđati i druge marke automobila.

– Fićo… e, dopao mi se Fićo, pa sam ga kupio. Bio je 1985. godište. Mini Morris je također vrlo zanimljiv automobil. Tata baš nije bio oduševljen idejom da kupim Mini, no na kraju smo zajedno išli u Gatu kod Omiša po njega. Bilo je užasno vruće, više od 40 stupnjeva Celzijevih, ali to nas nije spriječilo da odemo po Mini iz 1971., sjeća se naš sugovornik.

Dario je i vlasnik Opel Mante iz 1973., godine. Koliko je dosad potrošio na svoj luksuzni hobi Dario ne otkriva, ali ističe da je u oldtimere utrošeno puno više ljubavi i vremena.

– Tu je toliko uloženog rada, toliko vremena. Ne može se izračunati koliko to košta, a ruke ne možeš naplatiti. Tu je riječ o stvarima koje nemaju cijenu. Oldtimeri su vrlo skup “sport”, dodaje Dario.

– Čim izađeš iz dvorišta s nekim od oldtimera već si potrošio par stotina kuna. Tu je i registracija. Svi moji automobili su registrirani. To su svake godine četiri registracije! Kao član Oldtimer kluba Međimurje imam određeni bonus na osiguranje, ali ipak trošak je to, kaže Dario, no ne žali se. Ništa mu ne može zamijeniti osjećaj kada sjedne u neki od svojih automobila.

– Drukčije je kad se voziš u tako starom automobilu. Iako nema klima-uređaj ni sve te dodatke i opremu koje imaju novi automobili, vožnja u oldtimeru ima nezamjenjivih čari. Onaj koga to zanima, taj i razumije o čemu govorim, kaže Dario.

MAŠTA NE MIRUJE

Nisu samo stari automobili predmet Darijevog interesa. Posjeduje i traktor, ušminkani oldtimer iz 1958. godine, Kramer KLS 130. I bicikl iz 1931., koji je ujedno i najstarije prijevozno sredstvo koje posjeduje. Posebno je zadovoljan što je nakon deset godina uspio pronaći i kupiti ARAN-a, dizelski motor koji se koristio kao pogon za raznu mehanizaciju.

– To se više i ne može vidjeti i zato želim čuvati takve stvari. Doista sam imao sreće jer ovaj stroj radi iako je stajao 15 godina. Nabavio sam ga od ljudi koji su ga kupili u dućanu, dakle od prvih vlasnika. Imaju sve papire za njega, a sačuvali su i račun. Može se vidjeti da je te 1966. godine koštao 6.937 ondašnjih dinara, odnosno 13.029 šilinga, govori Dario. 

Dok ne uživa u vožnji u nekom od “staraca”, tada je u garaži. Čeka ga puno posla jer treba srediti Spačeka iz 1974. godine i Fićo-kombi iz 1985. Ruke su mu stalno zaposlene, a ne miruje ni mašta. 

– San mi je kupiti Ferrari. To je automobil koji ima samo jedan jedini nedostatak, a to je cijena koja se kreće od 150 tisuća eura. I volio bih da se u mojoj garaži nađe Citroen SM, legendarni automobil kakvog je nekada vozio Mišo Kovač, otkriva nam istinski zaljubljenik u oldtimere.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3475