Nakon niza teških dijagnoza i bolesti, umirovljenik Branimir mir i spokoj pronašao je u prirodi i svojem hobiju - fotografiji
Od niza dijagnoza, bolesti, operacija, terapija, spas i bijeg Branimir Borković, umirovljenik iz Savske Vesi, pronašao je u prirodi. Borio se s tumorom prostate, iza njega su čak tri operacije kralježnice, preživio je infarkt, oba kuka su mu umjetna, a nedavno je završio na operaciji žuči. Puno je to tereta s kojim se morao nositi. Lakše mu je otkako mir i spokoj pronalazi u prirodi baveći se hobijem, fotografiranjem. Njegova supruga Ružica tvrdi da ga je to izvuklo iz depresije uzrokovane tolikim bolestima.
– Nakon svega što je prošao i s čime sve se morao nositi, kao i svi mi, rekla sam mu neka si kupi fotoaparat i počne slikati, sjeća se Ružica.
Prošlo je nešto malo više od četiri godine otkako ju je Branimir poslušao. Od tada ne ispušta fotoaparat iz ruke, a njegov omiljeni motiv su ptice.
– Volim ptice. Za mene je to sloboda. Kak’ da vam to opišem, to mi je kak’ čokolada. Lijepo ih je gledati. Doma imam hotel za ptice, sjedim na dvorištu i samo ih gledam. Dolaze mi svakakve vrste, takve da mi ljudi ne ne vjeruju da sam ih snimio kod sebe na dvorištu. Na primjer crnoglava grmuša ili vuga koje se ne vide baš često, otkriva Branimir.
KRITIKA OKIDAČ
Hobi dijeli sa suprugom koja je u svijet fotografije ušla još 2013. godine i to zbog jedne objave na društvenim mrežama.
– Djeca su mi napravila profil na jednoj društvenoj mreži i odmah sam objavila pejzaž koji sam snimila mobitelom. Netko mi je ostavio komentar da je fotografija mutna i to me pogodilo, ali na način da me motiviralo da uzmem fotoaparat u ruke, govori Ružica.
Najčešće fotografira pejzaže. Imali su doma fotoaparat, ali ga je razbila kad je pala prilikom fotografiranja, pa je kupila drugi, a kasnije još jedan.
– Imam od opreme sve što mi treba, osim aparata tu je stativ, torba, zaštitna leća, kartice, rezervna baterija. Ne treba mi ništa više, tako da na opremu više ne trošim. Najviše trošimo na gorivo, otkriva.
Dodaje kako im nije problem otići kilometrima daleko samo da uhvate pravi kadar ili nađu kakvu rijetku pticu.
– Odlazimo nerijetko na više dana da bismo tražili ptice i fotografirali. Prevalili smo jednom prilikom 1100 kilometara samo da bismo fotografirali zlatovrane. Rekli su nam da smo ludi, no nema puno tih ptica u Hrvatskoj, oko 12-ak pa smo ih otišli potražiti u Ravne Kotare. Nadali smo se da ćemo vidjeti barem jednu, a uspjeli smo ih vidjeti i fotografirati čak pet. To je bio pravi jackpot, ushićeno govore Ružica i Branimir.
– Bila je na drvetu, perja istog kao kora drveta. Tek kad je otvorila oko shvatio sam da je to ptica vijoglav, govori taj poznavatelj ptičjeg svijeta koji svakodnevno odlazi u prirodu. Najčešće na Muru i Dravu kako bi promatrao i fotografirao ptice. Može se ga vidjeti u čakovečkom parku. Priznaje da ga ništa ne može spriječiti u njegovom hobiju.
– Kad sam došao iz bolnice nakon druge operacije kuka, nakon prometne nesreće, samo sam želio još jednom vidjeti tog vijoglava. Uzeo sam štapove i otišao u svoj hotel. Sjednem unutra i posjeti me vijoglavi, rado se prisjeća tog trenutka Branimir.
NAPETO
Osim lijepih, bilo je i napetih situacija.
– Fotografirala sam jednom prilikom na Dravi kad su me skoro opljačkali. Čula sam nekakve čudne zvižduke, kao da su si trojica muškaraca davala signale zvižducima i onda su krenuli prema meni. Imala sam sa sobom vrijednu opremu za fotografiranje i nije mi bilo svejedno. Srećom, uspjela sam doći do automobila i pobjeći, govori Ružica i dodaje da je od onda još opreznija.
VINIL
Osim ptica i fotografija Branimir ima još jedan hobi, a to je skupljanje gramofonskih ploča.
– Ne znam koliko ih sveukupno imam, ali četiri tisuće ih je izloženih u dnevnom boravku. Počeo sam ih skupljati slučajno. Dopala mi se jedna ploča Ivice Pepelka koju sam stalno slušao i tako sam počeo skupljati ploče. Znao sam zbog jedne ploče kupiti 100 komada jer su se na buvljaku prodavale u paketu. Imam puno ploča s potpisima izvođača, a najradije slušam meksičke pjesme, govori Branimir.
Posjeduje nekoliko gramofona na kojima sluša omiljenu glazbu. Najstariji ima 120 godina i taj je na kurblu. Ponosan je Branimir na Kriesler, gramofon proizveden 1960. godine u australskom Sydneyju.
– Jedan takav gramofon izložen je u Sydneyju u muzeju, a jedan je kod mene. Ne znam ima li ga još tko. Kupio sam ga na buvljaku, bio je neispravan ali sam ga dao popraviti. Sad radi i na njemu slušam ploče, ponosno govori Branimir koji ne propušta priliku uživati u glazbi, prirodi, pticama i životu.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3474