ŠTO RADI ‘ČUDO OD DJETETA’ KOJE JE 1995. OTKRIO LIST MEĐIMURJE? Slikarstvo je univerzalni svjedok moga postojanja

​Godina je 1995. List Međimurje predstavlja samozatajnog petnaestogodišnjaka iz Male Subotice koji - s obzirom na dob - nevjerojatno 'crta'. Mali je čudo od djeteta...

Bio je to prvi susret našeg tjednika s Bojanom Miljančićem koji je tada, oborenog pogleda, stišćući na grudima mapu s radovima, rekao da želi na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Danas, 26 godina kasnije, Bojan Miljančić je akademski slikar, Akademiju je završio u klasi Zlatka Kauzlarića – Atača uz komentorstvo Marcela Bačića, a uz slikarstvo bavi se ilustracijom, fotografijom, video produkcijom te glazbenom produkcijom. U međuvremenu je obnašao i funkciju predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika Međimurja, a svoje znanje rado prenosi mlađim naraštajima kao profesor stručnih predmeta u području likovne umjetnosti i dizajna.

U svom radu prakticira transmedijski pristup stvaralaštvu. U razgovoru nam otkriva svoje poglede na umjetnost, kao i projekte na kojima danas radi.

IZNOVA PROŽIVJETI

Želja za Akademijom je ostvarena, koje su nove želje?

– Pošto je ta želja ostvarena davno i ostala u sjećanju kao jedno od najljepših iskustava u životu, možda ne bi bilo loše još jednom ponoviti sve, iznova proživjeti studentske dane i vratiti vrijeme unatrag. Ali to je tek moja misao koja se neprestance briše s trenutkom koji prolazi i jedino što mogu jest tu misao, taj neposredni trenutak, zadržati kao lijepo sjećanje.

Svjestan sam činjenice da mi je u tom vrlo važnom razdoblju života, u vremenu mojeg studiranja, pružena prilika upoznati predivne ljude i kolege koji su ostavili veliki trag u vlastitom formiranju likovnog te vizualnog mišljenja i govora. Prije svega mislim na onaj zanatski i teorijski pristup stvaralaštvu, po meni najvrjedniji. Međutim, ne želim se opterećivati samo čuvanjem prošlog iskustva, prošlost u nama je unutarnji glas koji je pronašao svoju jeku. Danas prije svega želim biti iskren prema samome sebi, ne biti površan u stvaranju, težiti originalnosti i osloboditi se one standardne umjetničke rutine štancanja uz isforsirane i izvještačene prepoznatljivosti. Želim biti spreman na nove izazove koji obogaćuju sam život, više istraživati nove svjetove života, pomoću umjetnosti osvježiti i pomladiti percepciju, vidjeti i osluškivati univerzum kao da smo ga tek sada iznenadno otkrili. Želim uvijek slušati svoje srce i povezati se s dušom koja treperi u svakom biću, stvari, ljubavi i ljepoti, u korijenu toga leži i moj umjetnički potpis.

Kakav je vaš pogled na umjetnost današnjice?

– Balzac u jednoj od svojih političkih rasprava piše: ‘Sve je oblik, i sam je život oblik’, ali to opet ne znači da je sve umjetnost. Svaki život je po nečemu jedinstven, na neki način ima svoj zaseban i neponovljiv oblik, pa može biti umjetnost. Citirao bih i povjesničara umjetnosti Henrija Focillona: ‘Ne samo da se svaka djelatnost dade raspoznati i odrediti samo onoliko koliko poprima oblik, upisujući svoju krivulju u prostoru i vremenu, štoviše, i sam život djeluje kao tvorac oblika. Život je oblik, a oblik je svojstvo života.

Odnosi koji međusobno povezuju oblike u prirodi ne mogu biti puka slučajnost, a ono što zovemo prirodnim životom smatra se nužnim odnosom među oblicima, bez kojih ga ne bi ni bilo’. Isto vrijedi i za umjetnost, to su odnosi oblika u nekome djelu i između pojedinih djela, koji uspostavljaju poredak, metaforu univerzuma.

SVJEDOK MOGA POSTOJANJA

Je li vam slikanje i dalje u središtu duhovnog interesa?

– Crtam i slikam i dalje strastveno, moje viđenje kroz crtež je unutrašnje čitanje vanjskog, jer čitamo da bismo spoznali vidljivo i privid, vjerujući da gledamo stvarnost. Crtež je za mene i dalje vizualni doživljaj, imaginacija, otisak svijesti, neprestana avantura i samoća jer živimo pomoću iluzija i površnošću našeg intelekta, a tada je mnogo toga skriveno pred našim pogledima. Kroz slikarstvo razmišljam, u smislu čistog apsolutnog slikarstva, to je moj život, tako ‘dišem’, ono je za mene cjelovitost i apsolutnost. Kao i glazba, neprestano mi otkriva neka nova prostranstva, mogu reći da je za mene slikarstvo kao i sam život, jedna velika avantura, univerzalni svjedok mojeg postojanja.

Kakav je današnji pristup stvaralaštvu?

– U suvremenom stvaralaštvu, ubrzanim razvojem novih i naprednih tehnologija i dostupnih alata, mediji pokretnih slika filma i videa postali su najčešći oblici izražavanja.

Zato novomedijskom (transmedijskom) umjetnošću obuhvaćam svu različitost umjetničkih praksi koje se bave novim tehnologijama i koje nastaju u trenutku nastanka samog djela, a potreba za iskorištavanjem mogućnosti koje nam pružaju nove tehnologije nekako je došla spontano i sama od sebe.

Na kojim projektima radite?

– Na projektu nazvanom Eikonoise. Započet je 2014. godine i još uvijek je aktualan. Riječ je o projektu koji se neprestano obnavlja svojom otvorenošću. Nastao je kao produkt višegodišnje suradnje umjetnika iz različitih područja glazbenog i vizualnog izričaja, koji traje i funkcionira otvoreno kao umjetnička suradnja koja teži originalnosti, unikatnosti i neponovljivosti u smislu otvorenosti samog djela. Naglasak je stavljen na poštivanje različitosti stvaralačkih osobnosti, a one sinergijski i ravnopravno sudjeluju u zajedničkom stvaralačkom procesu.

U svojem radu težimo izvornosti, slučaju, originalnosti, unikatnosti, samosvojnosti i neponovljivosti izraza, te se oslanjamo na svoje lokalno vrijeme, zatvaramo ga u svoje vlastito intimno trajanje, samoću i intimnost svijesti i njime istražujemo posve diskontinuirano svojstvo vremena, jer ništavilo je jedini kontinuitet i trenutak u apsolutnom smislu sveden na točku, dok melodija dobiva smisao jedino raznolikošću svojih zvukova. Projekt se predstavlja i široj publici, pa je upravo u pripremi glazbeni album, otkrio nam je za kraj Bojan Miljančić te dodao da publika uskoro može očekivati i nekoliko samostalnih izložbi.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3472