Julija Skripčenko je za List Međimurje opisala strahote koje prolazi već šest godina...
U Črnom selu, zaseoku na granici Prekope i Dragoslavca, naoko vlada idila. Žuto lišće, kesteni i gljive u jesen raduju stanare i vikendaše. Rasvjeta je povučena, a navodno stiže i dugo iščekivani asfalt. No, zagrebete li ispod površine, naići ćete na bol, strah i srdžbu.
Na strmoj padini, tik do crne šume, u tmini gustog raslinja zatekli smo se 27. listopada s Julijom Skripčenko koja ovdje živi sa suprugom Draženom Pristavom. Gospođa Skripčenko je Ruskinja, stigla je u naš kraj 2011. godine. Nažalost, u raju na zemlji kao što je gornje Međimurje, nije pronašla mir.
– Max, Maša, Cherry, Žozefina, Marica i Spoki. To su bile moje perzijske mačke. One su zakopane u grobovima u hladovini, počivaju ispod ovih ploča. Bile su to zdrave, čipirane mačke s rodovnicima. Prije šest godina počela sam svake jeseni, u blizini kuće, nalaziti po mrtvu mačku. Dugo nisam shvaćala što im se dogodilo jer se od guste dlake nisu vidjele ozljede. Tada sam shvatila bolnu istinu. Kolju ih lovački psi, mađarske vižle iz susjedstva – ispričala nam je gospođa Skripčenko.
U rukama je brižno stiskala mješanca Šekija, strahuje i za njega. Veže ga povodcem, da se ne udaljava. Čuvala bi i perzijske mačke, no od njih šest više nema nijednu…
U njih se zaljubila 2005. godine i sa sobom je u Hrvatsku donijela prvu mačku Mašu. Nakon toga neke je udomila, neke kupila, a neke su se okotile. I za televiziju su je snimali u carstvu kućnih ljubimaca. No, ostali su samo nijemi svjedoci, hladno kamenje u hladu kestena.
– Kad je na red došla četvrta, Žozefina, odnijela sam je na razudbu u Bioinstitut – jer to više nije bilo normalno! Ustanovljeno je da ima unutarnje ozljede, da je došlo do ‘iskrvarenja laceracijom lijevog plućnog krila koje je posljedica traume’. Peta, Marica, potom je nestala. Prije mjesec dana ostala sam i bez posljednjeg, Spokija. S terase sam začula mačji vrisak, potjeru i lavež. Potrčala sam i vidjela vižlu kako kući nosi svoj plijen – prisjeća se s ljutnjom. Uslijedila je svađa sa susjedom iz čijeg su dvorišta izašli psi.
Kaže da ih je susjeda nakon brojnih upozorenja počela držati u ‘boksu’. No, kada dođe s posla pusti ih, a oni lako pronađu prolaz u zelenoj ogradi. Lovački pas ne trga, on snažno zgrabi za trbuh i protrese plijen. Mačkama tako razdere plućno krilo te se one uguše u krvi.
– Neki razumiju, drugi misle da fantaziram. No, nitko da pomogne već godinama. Sve javljam u Općinu Štrigova, ali nemoćni su. Komunalni redar Stjepan Pozderec upućuje me na inspekciju, a inspektor Marijan Glavina odvraća da to nije u njihovoj nadležnosti. Kad netko dođe u nadzor, psi su u ‘boksu’, a vani ih vidim svaki dan – ogorčena je naša sugovornica.
Želi da se tome stane na kraj, da ne živi u strahu za sebe i svoje ljubimce. Ima još dvije ‘obične’ mačke, no, Micko i Fifi bolje se snalaze od perzijskih koje nemaju obrambeni instinkt.
– Željela bih vidjeti da postoji red i kazne, da institucije reagiraju, jer ovo nije jedini slučaj. Što se još mora dogoditi? U Zagrebu su ovih dana agresivni psi napali ženu koja je šetala psića. Ne želim vjerovati da manje vrijedim jer sam nacionalna manjina, da nemam isti tretman. Ovo mi razdire dušu i srce, više nisam ista – kaže nam, te dodaje da i dalje udomljava ljubimce surađujući s udrugama..
Pokazala nam je i nalaz razudbe posljednjeg “perzijanera” Spokija. Kao i prošlu i ovu je proveo Tomislav Dolar, dr. vet. med., te u zaključku piše: ‘Mišljenja sam da je životinja uginula zbog traumatskog pneumotoraksa uzrokovanog ugrizom veće životinje, najvjerojatnije psa.’
TEŽAK SLUČAJ!
Iz prepiske koju smo dobili iz dva izvora, vidi se kako je inspektor Marijan Glavina Juliji Skripčenko odgovorio da nema osnove za postupanje veterinarske inspekcije. Smatra da to može biti tek u domeni komunalnog redara, a ni policija nije utvrdila elemente kaznenog djela ili prekršaja. Nazvali smo potom komunalnog redara Štrigove Stjepana Podzerca:
– Predmet je jako težak i nije ga ni inspekcija uspjela riješiti, nije se odvažila. Bila je i policija i ništa, vrtimo se u krug. I ja sam pomalo nemoćan. Psi pripadaju sinu te gospođe, ali on nije tu, pa je ona odgovorna za neispravno držanje. Pisao sam joj opomene, kazne i naredbe; jednom sam vidio psa vani prošle godine. No, razumijem i inspekciju, ne mogu bez svjedoka ustvrditi koja je točno životinja napala mačku. Gospođa Skripčenko je u pravu, ali ja ne mogu čuvati nečiji privatni posjed. Dođem često u nadzor i pse vidim u ‘boksu’ – kaže Pozderec.
Naš sugovornik iz inspektorata je stava da nema govora o ‘opasnim psima’.
– Nije točno da samo lovci smiju držati lovačke pse. Pas kad vidi mačku to se smatra prirodno izazvanim napadom, kao i kad mačka pojede miša. Ukoliko je povrijeđen red o držanju životinja postupati može redar. No, u prekršaju bi mogli biti vlasnici obiju životinja na javnoj površini. U biti je ovdje riječ o privatnim stvarima između dvije osobe. Ukoliko je uništena stvar postoji tužba, na temelju zakona o vlasništvu – pojašnjava nam upućena osoba zašto institucije zaziru od ovog slučaja.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3472
