Lidija Jurak je iz Vukovara, a već 10 godina živi u Čakovcu. Poslala nam je priču koji u nastavku objavljujemo...
‘Crno bijeli svijet’
Kroz fragmente odrastanja nadopunjuješ crno bijelu sliku
djetinjstva koje zapravo možeš dodirnuti svaki put kada sklopiš
oči. Sve se dijelilo na crno i bijelo. Noć i dan. Smrt i život.
Nema majčinog krila koje ti može podariti utočište. U očima majki
je gorka suza. Skrivena duboko da ju silnik ne nađe. Iako si
zaklonjen u fiktivnom okrilju sigurnosti u svaki dio tijela ti se
tka riječ : neizvjesnost. U goli život. U sreću. U nadu. U neko
bolje sutra.
Jako dobro znaš, premda to ne možeš razumjeti, više ništa neće
biti isto. Postojiš ti i postoji jedna paučinasta nit nade za
koju se moraš držati toliko snažno dok ti prsti ne poplave od
želje za surovim preživljavanjem. Nagonski reflektiraš svjetlo
nade. Nade u neko bolje sutra ? Možda . Sumnjaš u sve. U to da
postoji sutra. Da postoji igdje išta bolje. Okružen stotinama
ljudi kroz životnu kapaljku shvaćaš da si potpuno ogoljen u
samoći. Ta samoća ima kompas koji je okrenut prema bespućima
izgubljenih emocija. Što je značilo preživjeti? Ne biti ranjen?
Ostati na životu? Disati? Represivno krvariš kroz vječne rane za
koje niti ne znaš da postoje.
Preživjeti je onda značilo neoštećeno ugledati svjetlost dana.
Bio si marginalno sretan zbog toga. Ali, čim bi posljednje zrake
svjetlosti pošle spavati sa Suncem , opet bi se našao na krilima
crnog oklopa. Započinje beskonačna igra ruleta na kojem,
unaprijed, znaš da ne možeš pobijediti. Čipirane karte su
ponižavajuće raspodijeljene. Možeš se samo prepustiti strujama
života te nastavljati otvarati oči širom , nagonski čak i onda
kada je posve običan dan. Upravo tu caruje strah, ponekad čak i
od sebe samog. Jer dovoljna je samo sjena da te vrati u crno
bijeli svijet iz kojeg si igrom slučaja jednom davno…
izašao.