Desna ruka ravnatelja Županijske bolnice Čakovec Igora Šegovića, kao pomoćnica za sestrinstvo, odnedavno je magistra sestrinstva Valerija Korent iz Pretetinca. Za naš portal Valerija govori o izazovima svoje nove dužnosti ali i problemima koji godinama pritišću ovu humanu i plemenitu profesiju
Svoj je profesionalni put 38-godišnja Valerija Korent, mag. med. techn., započela prije 15 godina, a funkciju pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo vidi kao veliku čast, ali i velik izazov.
– Iskreno, dvoumila sam se prihvatiti ili ne, jer ova dužnost nosi ogromnu odgovornost prema svim mojim kolegicama i kolegama, ali i prema pacijentima. Ali, odlučila sam krenuti u ovaj izazov, svjesna da ja sama, kao pojedinac, ne mogu napraviti čudo ali mi medicinske sestre i tehničari zajedno možemo napraviti puno za našu profesiju i za naše pacijente zbog kojih i jesmo ovdje, ističe Valerija, kojoj je cilj, kaže, učvrstiti suradnju sa svim zdravstvenim profesionalcima i svoje znanje, vještine i umijeće uložiti u razvoj i integraciju sestrinstva u kliničku praksu.
Po završetku srednje Medicinske škole Varaždin, Valerija je diplomirala na preddiplomskom studiju sestrinstva, pa pripravnički staž odradila u Županijskoj bolnici Čakovec, gdje je potom počela raditi u Centralnoj dnevnoj bolnici s kemoterapijama. Nakon toga, preuzela je dužnost glavne sestre odjela gastroenterologije, onkologije i hematologije, a u međuvremenu je upisala i magistrirala na studiju sestrinstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Od 2019. godine radila je u Jedinici za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite naše Bolnice, članica je stručnih društava, aktivna sudionica na kongresima i mentorica vježbovne nastave na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Također, autorica je dviju brošura namijenjenih oboljelima od tumora mozga i njihovim obiteljima, a u suradnji s kolegicama priprema i priručnik iz zdravstvene njege onkološkog bolesnika koji će biti namijenjen studentima sestrinstva.
– Medicinske sestre i tehničari Županijske bolnice Čakovec su predani, kvalificirani zdravstveni profesionalci koji i u najtežim izazovima daju sve od sebe kako bi bolesniku pružili adekvatnu njegu i skrb, osobito u ovim teškim izazovnim vremenima pandemije bolesti COVID-19, koja utječe na naš privatni i profesionalni život.
Svakodnevno se susrećemo s novim izazovima, primorani smo na česte reorganizacije unutar sustava, ali pokušavamo ne zaboraviti na maksimalnu kolegijalnost i profesionalnost, bez obzira na to koliko smo umorni. Jedino na taj način možemo funkcionirati i biti tu za naše pacijente, naglašava Valerija.
Odavno se, nastavlja, o sestrinstvu prestalo govoriti kao o pozivu.
– Ono je prije svega profesija koja se razvija tijekom cijele karijere. Zdravstvena skrb je sve sofisticiranija, pa je time i zdravstvena njega sve kompleksnija i zahtjevnija. Naša profesija zahtjeva kontinuiranu edukaciju i usavršavanje i moramo pratiti nove trendove, ali svakako je najvažnije naglasiti da medicinske sestre i tehničari posjeduju humanost i empatiju za pacijente koji moraju osjetiti da su najvažniji dionici sestrinske skrbi i da su sve naše intervencije usmjerene i prilagođene upravo pacijentu. Medicinske sestre i tehničari najviše vremena provode uz pacijente, često u najtežim i posljednjim trenucima života, što se itekako održava i na nas same. Mislim da nas naši pacijenti koji se bore s teškim, često puta i neizlječivim bolestima svakodnevno podsjećaju da je zdravlje zaista najveće bogatstvo, a često nismo svjesni da se mi sami vrlo lako možemo naći u toj drugoj, ulozi pacijenta, naglašava naša sugovornica.
Uz znanje, humanost, empatičnost, strpljivost, sestrinska profesija iziskuje i spretnost, odgovornost, snalažljivost, spremnost na timski rad, ali i kritičnost prema vlastitom radu.
Sestrinska je profesija, govori pomoćnica ravnatelja, najljepša je na svijetu, jer, što je ljepše nego pružiti pomoć bolesnom i nemoćnom?
– No, neizmjerno me žalosti što sestrinska profesija kao najbrojnija u sustavu zdravstva nije priznata kao sve ostale profesije u društvu. S jedne strane zdravstveni sustav ne prepoznaje visoku razinu izobrazbe sukladno zahtjevnosti radnog mjesta i složenosti poslova, pa ona nije adekvatno vrednovana, a s druge strane imamo stihijsko upisivanje studija na različitim sveučilištima i veleučilištima.
Iako se još borimo s priznavanjem koeficijenata, upravo svojim djelovanjem i aktivnostima pokazujemo koliko zapravo naša profesija vrijedi, što smo sve postigli i što ćemo još postići, a sve usmjereno prema pacijentu. Još uvijek čekamo uredbu Vlade da naša sestrinska profesija konačno zaživi kao i sve ostale i da nas društvo prizna kao takve, govori Valerija Korent.
UDRUGA GLIA
Svojim najvećim profesionalnim postignućem stoga smatra osnivanje prve Udruge za oboljele od tumora mozga Glia, sa sjedištem u KBC-u Zagreb, koja aktivno djeluje već sedam godina. Udruga je nastala u vrlo teškom razdoblju Valerijina života, koje je obilježilo gubitak voljene osobe, a glavna joj je motivacija za njezino pokretanje bila želja da pomogne drugima u takvoj situaciji.
– Veseli me što je udruga rezultat ujedinjenja, rada i nesebičnih interesa medicinskih sestara i tehničara iz cijele Hrvatske, uz podršku vrhunskih stručnjaka, subspecijalista onkologije i neurokirurgije. Smatram da je najveći profesionalni uspjeh u životu opipljivi rezultat rada koji ostaje iza nas, za pacijente i za mlađe kolege. Ako postoji motivacija za profesionalni rast, uvijek se nađe način. A ako to znači pomoći drugome ispred vlastitih interesa, onda to za mene ima pravu vrijednost i znači jedini pravi uspjeh, smatra.
U privatnom životu pak svojim najvećim uspjehom i podstrekom za daljnji rad vidi desetogodišnjeg sina Vita. Svaki slobodni trenutak provodi u njegovu društvu, ili okružena malim brojem iskrenih prijatelja, uz dobru knjigu, trčanje ili putovanje kad se za to pruži prilika. S obzirom na to da obrazovanje i profesionalno usavršavanje iziskuje mnogo odsutnosti od kuće, posebno su joj velika podrška, ističe Valerija, njezini roditelji i sestra.
Privatno, želim samo biti što više okružena pozitivnim ljudima i iskrenim prijateljima, te da Vito nauči prepoznavati prave životne vrijednosti, zaključuje Valerija.
