Otkriva da je najneobičnija stvar koju je ikada napravila bio - nakurnjak
Od tabletića do stabla, ma nema toga što Josipa Končec – koju svi bolje znaju kao Mariku – ne može napraviti rukama. Bilo da štrika ili hekla, sve što zamisli to i napravi, a najneobičnija stvar koju je ikad izradila bio je – nakurnjak.
– Rado se uključim u razne projekte i aktivnosti koje se tiču ručnih radova. Naša Knjižnica ‘Nikola Zrinski’ već je organizirala dosta događanja koja su uključivala ručne radove i rado sam se odazvala. Upravo sad radimo na temu ‘Ježeve kućice’. Već sam napravila stablo, otkriva Josipa Končec, kao i to da su joj uvijek draži radovi koji su kompliciraniji.
– Što je zahtjevnije, to bolje, a najdraže mi je kad moram puno brojiti. Ako radim nešto pa je prejednostavno, onda znam dodati nešto po svojem. Kažu mi prijateljice kad gledaju što sam napravila da nečega nije bilo u šemi po kojoj sam radila, a ja samo kažem da znam, pa objasnim da sam u to dodala nešto malo svojega.
Puno je godina rada i iskustva iza takve vješte improvizacije u heklanju i pletenju. Prva je iskustva stjecala još kao djevojčica.
MAJKA
– Moja mama Marija je oduvijek plela. Njena je obitelj imala ovce pa su imali domaću vunu. Kako je ona štrikala, gledala sam je i od nje učila. Bila je jako brza, sjeća se Marika, kao i toga da ju je onda jedva pratila.
I kad je bila malo starija, nastavila je učiti vještine štrikanja i heklanja. Školovala se za frizerku u Sloveniji. Za to je vrijeme živjela kod tete Katice u Murskoj Soboti.
– Sjećam se da je teta imala predivan okrugli heklani stolnjak na
stolu kad sam došla k njoj. Bio mi je tako lijep da sam odmah
otišla i kupila haklec, konac i krenula heklati. Nikad nisam
prestala. Uz posao, obitelj, troje djece, kćeri Smiljanu, Anicu i
Mirjanu, uvijek sam našla vremena za ručne radove, govori
Marika.
– Kad heklam ili pletem, onda na sve zaboravim. Moraš brojati dok to radiš i onda te to okupira tako da na sve drugo ni ne možeš misliti, otkriva zašto ju to opušta.
Najčešće se posla primi navečer, nakon što kroz dan obavi sve što si je zacrtala.
– Navečer kod mene počne radionica. Imam na stolu sve puno konci, vune, igli. Zna mi se dogoditi da radim i do ponoći. Nemirna sam duha pa radim po tri, četiri rada istovremeno, otkriva.
Čega se u kojem trenu uhvati, ovisi pak o raspoloženju. Kaže kako katkada nahekla koji red dok čeka da se juha ohladi.
PRI RUCI
– Uvijek su tu radovi, nadohvat ruke. Pa ako imam tri minute
lufta, onda te tri minuta napravim koji red, kaže ta aktivna
umirovljenica.
– Jako mi je lijepo u udruzi. To je krasna prilika za druženje ali i učenje. Puno učimo jedna od druge, ali i sudjelujemo na raznim događanjima, idemo na izlete, imamo izložbe, priča Josipa o aktivnostima u kojima rado sudjeluje.
Kad se ne druži s kolegicama, društvo joj pravi 13-godišnja kujica Koka. Zbog nje se Marika čak tri puta na dan spušta i penje na peti kat da bi išle u šetnju
– Nije mi teško, a i to me drži u formi. To su naši rituali, svakodnevna šetnja. Koka već zna kad idemo i jedva čeka, kaže Marika.
Koka mirno leži uz nju dok hekla ili štrika. A među radovima se nađe svega, rukavice, čarape, dječje papučice, odjevni predmeti pa čak i igračke. Sve to Josipa zna napraviti. Što ne zna, to nauči. Otkriva da je najneobičnija stvar koju je ikada napravila bio nakurnjak. Nakurnjak je dio ličke narodnje nošnje, a žene su ga plele sinovima, muževima da bi sačuvale njihovo (reproduktivno) zdravlje za hladnih zima.
– Radila sam nakurnjak jer me prijateljica zamolila da to napravim kao poklon koji je nekom namijenila. Moram priznati da je to najneobičnija stvar koju sam ikada napravila, priznaje, pomalo posramljeno Marika.
Ali, baš kao i svaka prava majstorica svog zanata, odradila je što se od nje tražilo, a i bilo je za poklon. Darivanje je nešto u čemu posebno uživa pa kaže kako većinu svega što napravi i pokloni.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3468