- Nekad sam stalno nosila maramu, dok sam bila mlađa. Nosile smo ju da nas zimi štiti od hladnoće, a ljeti od vrućine, prisjeća se Cecilija Peras
Prepun je nedavno bio dom kulture u Domašincu, gdje je –
zahvaljujući zalaganju članova tamošnje Podružnice umirovljenika
– uz podršku Općine postavljena bogata izložba marama i kravata.
– Članovi su iz vlastitih zbirki prikupili više od 400 primjeraka
kravata i marama da naši mještani vide ljepotu tradicije, rekao
je predsjednik Podružnice umirovljenika Branko
Mezga.
Iz prve ruke moglo se vidjeti kako su se ropci nekada nosili.
– Nekad sam stalno nosila maramu, dok sam bila mlađa. Nosile smo
ju da nas zimi štiti od hladnoće, a ljeti od vrućine, prisjeća se
Cecilija Peras.
Njena je marama bila posebno vezana, svečano, a za izložbu ju je
pripremila Jelena Horvat.
– Dok se recimo išlo na misu, onda se nosila svečana marama i
vezala se pod bradu. Trebalo je složiti maramu da lijepo stoji,
da ima nabore, falde. Na rub se stavljala takozvana žija, to je
dlaka konjskoga repa, a služila je da marama stoji u krug,
objašnjava Jelena.
Znalo se dobro koji robec je za koju prigodu i koje su boje za
određenu životnu dob.
– Tamne marame su nosile starije žene. Svaki su dan imale maramu
na glavi jer se nekada nisu nosile frizure, objašnjava
Ana Lacković.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj
3468