MLADI GLUMAC MATKO BUVAČ Na pozornici sam kao dijete – igram se, uživam i volim, do zadnjeg daha!

S pet godina je prvi put stao na pozornicu, a kazališne su daske Matku Buvaču i danas život, prostor igre u kojem uvijek iznova može biti malo dijete, igrati se, uživati i voljeti. Nada se, kaže, do svojeg zadnjeg daha...

Uz kazalište je Matko, rodom iz Nedelišća, odrastao – predstave gleda otkako pamti, a kao petogodišnjak je prvi put i sam stao na pozornicu i krenuo s pokušajima glume. Iako u šali kaže da i danas još uvijek pokušava, Matko je danas profesionalac i, iako je tek na početku svojeg puta, ime je koje obećava.

Prije tri godine je završio studij na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i, uz kolegu Andra Damiša, postao prvi diplomirani glumac-lutkar iz Međimurja. Danas radi ‘punom parom’ – osim u kazalištima, snima i radiodrame, a nedavno je angažmanom na narodnom radiju otvorio jedno novo profesionalno poglavlje.

– Mogu reći da sam otkrio svoju novu ljubav i ona je definitivno radio. Na narodnom sam od lipnja i mogu reći da je ekipa super i da je tamo doista ‘gušt’ raditi. U početku mi je bilo malo čudno, jer je ipak to najslušaniji radio u Hrvatskoj kojeg u svakom trenutku sluša otprilike milijun ljudi, ali sad mi je studio kao drugi dom i drago mi je što mi je pružena ova prilika, govori Matko.

‘Radim i kad ne radim’

Život svakog glumca je drugačiji i individualan, nastavlja, a njegov je trenutno takav da se posao proteže na svih sedam dana u tjednu. 

– Kroz tjedan imam probe u kazalištu, a vikendima sam na narodnom, ali nekad mi se dogodi i par slobodnih dana. Trenutno je takvo razdoblje, a i kad ne radim, radim na sebi i naravno, kad stignem, hvatam vremena za opuštanje, govori mladi glumac.

Ovakav ispunjen raspored i užurbana svakodnevica itekako su dobrodošli nakon prošlogodišnjeg potpunog zatvaranja i obustave svih kulturnih djelatnosti, pa i kazališta. U tom, za njega čudnom razdoblju života, ne samo da je ostao bez posla koji voli, nego i bez prihoda – kao ‘slobodnjak’, jedno je vrijeme uspijevao živjeti od ušteđevine, a onda je morao pronaći neki posao kojim bi premostio period do trenutka kad će ponovo stati na scenu. 

– Dva sam mjeseca u Zagrebu radio kao dostavljač hrane putem jedne aplikacije, i nakon tog iskustva mogu reći da sam još više zahvalan na svojem pozivu i sretan što iz dana u dan mogu raditi ono što volim. A dan kad nam je nakon dugo vremena dozvoljeno da se svi ponovo okupimo oko predstave bio je jednostavno neopisiv, prisjeća se Matko.

Bez ‘fige u džepu’

Posljednja premijera koju je odigrao bila je ‘Matijaš Grabancijaš Dijak’ Tituša Brezovačkog u režiji Krešimira Dolenčića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, a trenutno su u tijeku i probe Molierovog ‘Tartuffea’ u režiji Ivana Plazibata, čija je premijera planirana na krajem studenog.

Uz to, Matko nastavlja i sa snimanjem radiodrama, kojih je dosad snimio već četrdesetak i koje su, kaže, posebno zanimljivo iskustvo.

– Dosta tu pomažu audioproducenti i postprodukcija, ali cijeli glumački aparat i igru treba svesti samo na glasovnu izvedbu. Definitivno se radi o zanimljivome mediju jer svaka radiodrama, kao i kazališna predstava, donosi nešto novo i specifično, a opet je to i prostor na kojem sam radio s toliko različitih kolega s kojima sigurno ne bih imao priliku ikada stati na scenu ili ispred kamere, pojašnjava.

Svaka mu je nova uloga i radni zadatak i novi izazov, ali u svaki ulazi bez ‘fige u džepu’, i tako uvijek daje svoj maksimum. 

Probiti se u branši mladim glumcima nije lako, smatra Matko, pa je trenutno iznimno zahvalan na svim prilikama koje mu se pružaju. No, nije samo čekao da mu padnu s neba, nego je s kolegom i prijateljem Androm Damišem pokrenuo vlastitu umjetničku organizaciju ‘Kontrast Teatar’, kao način da publici ponude ono što bi i sami voljeli gledati na sceni. 

– ‘Kontrast’ sad ima već četiri godine i ne radi više onim kapacitetom kao u početku, jer i Andro i ja imamo previše posla – na sreću! Našim se teatrom ne stignemo baviti koliko bismo željeli, ali već duže vrijeme promišljamo o nečemu novome, samo nikako da se uspijemo uskladiti da to i napravimo. Ali, sve u svoje vrijeme, najavljuje naš sugovornik.

Krv nije voda

Naposljetku, danas sigurno ne bi bio tu gdje je bez potpore svoje obitelji – mame Nevene, starijeg brata Ozrena i ponajprije tate Dejana Buvača, neumornog prvog čovjeka međimurskog kulturnog amaterizma

– Definitivno da je sve krenulo iz njegove ljubavi prema kazalištu koja je očigledno samo prešla na mene. Vjerujem da je ponosan, a čak to ponekad zna i reći (smijeh)! I nije mi najveći kritičar, ali s njim uvijek mogu otvoreno o svemu popričati, pa i o poslu i drago mi je zbog toga, jer u svojoj očinskoj subjektivnosti može biti i profesionalno objektivan, a to mi je jako bitno, zaključuje Matko.