Urednica i novinarka, po struci je etnologinja i povjesničarka umjetnosti. Odrastanje uz dravske sprudove te velika biblioteka njenog oca, akademika Dragutina Feletara, odredili su joj životni put...
Ovogodišnju nagradu ‘Velebitska degenija’ za najbolji novinarski rad s područja zaštite okoliša i prirode objavljene u 2020., u kategoriji tisak i internet, dobila je glavna urednica i novinarka časopisa Meridijani Petra Somek za svoju reportažu naslovljenu Zaštićena priroda Međimurja.
Strukom je povjesničarka umjetnosti i etnologinja, a rodom je iz Donje Dubrave. Kći je akademika Dragutina Feletara koji je, još 1994. godine, i pokrenuo Meridijane (tada pod nazivom Hrvatski zemljopis), kao stručni časopis za geografiju i povijest.
Kako za tjednik List Međimurje kaže Petra Somek, upravo djetinjstvo koje je provela uz dravske šumarke i sprudove odredili su joj životni poziv.
– Međimurska priroda mi je vječna inspiracija. Tu sam završila niže razrede osnovne škole, a potom smo se radi očevog posla u Podravci, preselili u Koprivnicu, gdje sam završila osmoljetku i osnovnu muzičku školu. Daljnje srednjoškolsko obrazovanje nastavila sam u Varaždinskoj gimnaziji. Bila sam đak-putnik i tu sam stekla dobre životne navike. Četiri godine dizala sam se u pet ujutro putujući iz Koprivnice u Varaždin, a stigla sam još i u srednju muzičku na satove pjevanja te na probe Podravkinog zbora u Koprivnici. Oduvijek volim putovati, razgledavati kulturno-povijesne spomenike i muzeje, pa sam za studij odabrala povijest umjetnosti i etnologiju koje sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No, međimurska priroda zauvijek ostaje u srcu, kaže uvodno, a potom govori i o tome kako je nastala nagrađena priča.
– Nakon uređivanja jedne knjige, odvažila sam se napisati pregledni tekst da bih čitateljima diljem Hrvatske približila veliko prirodno bogatstvo ovoga kraja. Ono najvrijednije je bogatstvo voda Mure i Drave te vlažna močvarna staništa oko njih. Biljni i životinjski svijet voli vlagu, šaš i močvaru jer se tako reproducira, mrijesti… tu se rađa novi život! Obje rijeke su tu, pogotovo Mura, još očuvane u svom prirodnom obliku.
Moj tekst jedan je sasvim mali doprinos drugačijem brendiranju Međimurja na suvremenoj karti Hrvatske i svijeta. Iako sam se u trenutku dobivanja nagrade osjećala uzvišeno, kao da stojim na vrhovima Velebita pored velebitske degenije, u isto vrijeme osjećala sam se i ponizno – ponizno pred tom krhkom, rijetkom i kritično ugroženom biljkom i ponizno pred prirodom mojeg Međimurja koju i dalje premalo poznajem.
Istovremeno je ovdje nedostajao učinkovit način interpretacije kulturne i prirodne baštine, koju imamo u velikim količinama. Ali, ako ne znamo prenijeti priče o njoj na zanimljiv i razumljiv način, onda turisti ni ne dolaze na destinaciju. I to se srećom u novije vrijeme počelo mijenjati. Mislim da je učinjen sjajan posao sa otvaranjem raznih interpretativnih centara, no treba postaviti i cestovne oznake koje vode do njih. Potrebno je angažirati i stručnjake koji znaju kako strateški planirati i privući posjetitelje, poraditi na marketingu i promociji, pogotovo u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, ali i u Hrvatskoj, jer domaći gosti su također iznimno važni. Međimurje u hrvatskoj historiografiji nazivaju Hortus Croatiae – rajskim vrtom ili cvjetnjakom Hrvatske, iskoristite to u brendiranju. Gdje je to cvijeće? Neka sve pršti od njega, poručuje naša sugovornica.
Na njenu izdavačku vokaciju, dodaje, najviše je utjecalo to što je od malih nogu okružena knjigama.
– Kućna biblioteka mojeg oca toliko je velika da je se ne bi posramila i kakva gradska knjižnica, naglašava.
Od studentskih dana do danas uredila je stotine knjiga, a i sama je autorica ili koautorica nekoliko njih, no i Meridijani dijele probleme većine današnjih nakladnika.
– U 27 godina postojanja, izdali smo više od 600 knjiga, časopisa i drugih naslova, pa smo izračunali da u prosjeku izdamo dva naslova mjesečno. Velik je to napor za malu izdavačku kuću, s puno izazova, pogotovo oko izrade sadržaja svih tih naslova. Časopis Meridijani još uvijek izlazi u tiskanom izdanju i tako će biti i dalje. Mi vjerujemo u papir, u tisak!
Postoji trajnost papira koja ne postoji u digitalnom svijetu. U tisku se teme obrađuju sustavnije, ozbiljnije i temeljitije, nego na internetu. Mi srećom još imamo kritičnu masu pretplatnika koji prepoznaju vrijednosti našeg časopisa i koji pretplatom podržavaju naš rad u stvaranju visokokvalitetnog edukativnog časopisa koji je specijaliziran za važne nacionalne teme – povijest, geografiju i ekologiju. Uostalom, toliko smo na računalima da treba maknuti oči s ekrana i uzeti u ruke novine, časopis, knjigu, smatra.
Veza s Tetom Lizom
Petra je ujedno i ljubiteljica međimurske popevke. Uvijek ističe da je rodom iz istog mjesta kao i legendarna Elizabeta Toplek poznatija kao Teta Liza:
– Bila je kuharica u školi u kojoj je kao nastavnica radila moja mama, a moja razrednica Milica Janjatović brinula se o njoj do njene smrti. Međimurska tradicijska glazba toplo i nježno opisuje ljubav, ljepote krajolika, često izražava čežnju za zavičajem koju su osjećali oni koju su bili prisiljeni napustiti Međimurje, a Međimurke i Međimurci su i odlični pjevači, zaključuje Petra Somek.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3467
