Osamdesetogodišnju Jelenu Burić iz Otoka život nije mazio. Obilježile su ga bolesti i tragedija, a onda su je 2019. godine još i - živu pokopali!
Godine 1980. Jelena Burić i njezin pokojni suprug ostali su bez dvogodišnje kćerkice, jedinice, kojoj su liječnici dijagnosticirali rak:
– Po njezinoj smrti, patolog je rekao da se radilo tek o bubrežnim kamencima, bolno je Jelenino sjećanje: – Mislim da su joj jednostavno dali prejaku narkozu. Poslije više nismo imali djece, govori Jelena koja nas je u svoj dom pozvala zbog druge priče sa željom da javnost zna što se i kako se radi s malim ljudima u ovoj državi.
– Cijeli sam život obrađivala zemlju i imam malo više od 700 kuna
poljoprivredne penzije. Muž Ivo je četiri godine radio u
Njemačkoj. Umro je nakon bolesti 1998. godine, pa ja primam i 50
eura njegove mirovine. S obje penzije ne bih mogla preživjeti,
niti za kruh ne bih imala, ali od njegove smrti živim s obitelji
bratićeva sina pa tako preživljavam. Imaju i četvero mališana
koje smatram svojim unucima. Tih skromnih 50 eura svaki mjesec
podižem u banci u Prelogu, pa sam tako i 2019. došla po dio
mirovine koji mi pripada po suprugu.
Čula sam da su slično doživjeli i neki drugi umirovljenici. Znam da službenica apsolutno ništa nije bila kriva. Tako joj je pisalo na papirima ili u računalu, ali mislim da je to bilo nečije maslo u Zagrebu. Neko si je štel peneze pobrati, smatra Jelena Burić koja je potom zavrzlamu ipak riješila u Zavodu za mirovinsko osiguranje gdje se, kaže, službenica doslovno prekrižila kad je čula o čemu se radi.
Nekoliko mjeseci nije primila tu skromnu mirovinu iz Njemačke, no naposljetku su joj bili isplaćeni zaostaci. Brižljivo čuva svu dokumentaciju jer, kaže u šali – kaj ako išče janput hmerjem?
Kome smeta župan?
Jelena Burić nas je pozvala jer taj događaj povezuje s uhićenjem Matije Posavca. Slučajeve svodi pod zajednički nazivnik zvan – nepravda.
– Ja bih išče deset put glasala za njega, i poručujem mu nek’ ne odustane, to mu je sve namješteno. Nije mi jasno kak se dal nasukati, on je pametan. Kaj je sve za Međimurje napravil i kaj još bu. To ih smeta, one v Zagrebu, a i neke tu v Međimurju. Hoću da se zna koliko on pomaže ljudima. Jednom prilikom je nama umirovljenicama iz svojeg džepa dal peneze, i to iznos kak su moje obadvije penzije. Drugi desnu ruku drže na srcu, a s levom kradeju. Pa znaju oni kaj je srce?! E, Matija je srce!, prokomentirala je naša osebujna sugovornica.
Ne voli pretjerano ni saborske zastupnike. Kad bi, predlaže, svaki od svoje plaće odvojio samo tisuću kuna, možda bi se koja kuća obnovila u potresom pogođenim područjima. Život je, ocjenjuje Jelena Burić, unatoč teškom fizičkom radu nekad bio jednostavniji i ljepši, a ljudi su bili bolji.
– Denas mnogi nisu svjesni da je on gori glaven, a mi svi smo samo njegovi radnici, kaže. Preživjela je Jelena i borbu protiv raka. Liječnici su joj svojevremeno davali još godinu dana života, no naša se sugovornica ne da.
– Jedan rak lijevo, drugi desno, a ja pravac. Pa ak je tak, ne bude me onda pokopala niti jedna pišljiva banka, a niti Matiju Posavca oni koji mu namještaju, zaključuje neslomljiva Otočanka.
* Tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3465