Četrdesetčetverogodišnji Goran Čižmešija poznato je ime u svijetu mode. No, Međimurci znaju da je naše gore list - rođen je u Donjoj Dubravi odakle se uputio u Zagreb na studij dizajna..
U struci je radio dugi niz godina, a voli isticati najljepših i najdinamičnijih sedam godina u toj branši koje je proveo u modnoj kući Angel iz Belice. Posljednjih 15 godina njegov izbor je fotografija. Snima naslovnice i ostale priloge za mnoge magazine kao što su Cosmopolitan, Elle, Diva, Story, Sensa, kao i reklame za velike inozemne i domaće modne brendove.
Zašto ste odabrali modu i dizajn?
– Volim reći da sam u modnom svijetu završio slučajno, iako mi je
to možda bilo i suđeno. Moja obitelj je bila vezana uz tekstil,
kao i mnoge druge s ovih prostora, s obzirom na činjenicu da je u
Međimurju nekada postojala jaka tekstilna industrija. A išlo mi
je i crtanje, pa sam odabrao dizajn. Nisam u početku svog
srednjoškolskog školovanja shvaćao kako treba izgledati modni
dizajn, ali kad sam u ruku uzeo modni časopis shvatio sam o čemu
je riječ. Počeo sam pobjeđivati na srednjoškolskim i studentskim
dizajnerskim natjecanjima, a jedna od ključnih karika je bila
pobjeda na studentskom natječaju na kojem sam osvojio
usavršavanje u tada velikoj njemačkoj modnoj kući
Jobis.
S kojim ste se izazovima susretali radeći kao dizajner?
– Dizajnirao sam svakakve kolekcije. Naučio sam osluškivati tržište i svakome ponuditi ono što će poželjeti nositi. Najveći je uspjeh kada se tvoj dizajn prodaje. Za svakog dizajnera je ipak najveći gušt dizajnirati scensku odjeću, za ljude s estrade gdje možeš dati mašti na volju. Pri tome mi je formula bila i još uvijek jeste – ako uživo izgleda otkačeno, na pozornici ili na fotografiji se to čini obično, što znači da uvijek smije biti još otkačenije.
S kojim željama ste zakoračili u svijet mode?
– Kao svakog kreativca, vesele me novi izazovi i kada po mome mišljenju dostignem plafon, prebacujem se na nešto drugo. Ne funkcioniram u monotonom poslu niti okruženju, meni stalno mora biti nešto novo. Tako sam s dizajna prešao na fotografiju, a kako u tom području ima još puno mjesta za napredovanje i promjene, vjerojatno neću tako brzo prijeći u nešto treće.
Čime vas je ‘zarobila’ fotografija?
– U vrijeme kad sam radio u Angelu, za svaku kolekciju koju bih
dizajnirao imao sam i viziju kako bi ona trebala izgledati na
fotografijama. S vremenom sam odlučio preuzeti stvar u svoje
ruke, posudio sam službeni fotoaparat i tijekom vikenda smo
prijateljica u ulozi modela i ja napravili probno snimanje.
Shvatio sam da me to veseli, a komentari na te prve fotografije
su bili ohrabrujući, pa sam nastavio. Snimao sam u početku
kampanje za Angel, a kasnije su me počeli angažirati i iz modnih
magazina. Kako me fotografija sve više zanimala, a živio sam u
Međimurju, zaključio sam da bi preseljenje u Zagreb bio logičan
potez jer je centar tog tržišta ipak tamo.
Kakvom se fotografijom bavite?
– Bavim se prvenstveno modnom fotografijom i portretima. Snimam
naslovnice, modne priloge i reklamne kampanje s poznatim osobama
i modelima. Preseljenjem u Zagreb primijetio sam da na ulicama
ima puno osoba sa zanimljivim stilom i zaključio sam da bih to
mogao fotografirati za magazine, portale i za moje društvene
mreže Style Seconds. Taj fenomen snimanja nepoznatih uređenih
ljudi na ulici je poznat kao street style (ulični stil).
Riječ je o fotografijama koje prikazuju modni stil prolaznika.
Nije svaka fotografija s ulice ta kategorija snimanja, takva
fotografija prvenstveno mora biti modno inspirativna i nekog
nadahnuti po pitanju odijevanja. Moglo bi se reći da je to
modno-dokumentaristička fotografija koja javnosti prikazuje
anonimne ljude. S popularnošću takve vrste fotografije počela su
se producirati modna snimanja koja izgledaju kao slučajne
situacije na ulici. Ljudi su to zavoljeli jer se više mogu
poistovjetiti. Kada sam počeo snimati prije 15 godina, uz mene su
takav sadržaj snimale još samo dvije kolegice koje su u
međuvremenu odustale, ali zato sada gotovo svaki portal ima
sličnu rubriku. Taj fenomen snimanja nepoznatih ljudi nigdje nije
toliko izražen kao u Hrvatskoj.
Može li se od toga živjeti?
– Od snimanja te vrste fotografija može se živjeti ukoliko radiš za neki magazin ili portal koji te za takav sadržaj plaća, a u novo doba i ako imaš vlastite društvene profile koji imaju puno pratitelja pa na račun toga surađuješ sa sponzorima koji se reklamiraju na tvome profilu. Time ulaziš u kategoriju influencera i u interesu ti je snimati i objavljivati fotografije koje će imati veliku gledanost. Unazad osam godina snimam i modne tjedne u Parizu, Londonu ili Berlinu, pa se često zna dogoditi da moja fotografija izađe u nekom poznatom svjetskom magazinu ili ju objavi neka poznata ličnost.
Kako dobro ispasti na fotografiji?
– O tome bi se dala napisati cijela enciklopedija, ali neko osnovno pravilo je da prilikom fotografiranja budete opušteni i da je to na nekoj lijepoj pozadini, a ostali detalji se mogu korigirati. Svaka fotografija je dobra za uspomenu. Za nekoliko godina će vas podsjetiti na nešto ili nekoga, bez obzira na to što možda i niste u tom trenutku najbolje ‘ispali’.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3464
