O tome je pripovijedao i Ivan Kukuljević Sakcinski, koji u svojoj studiji piše da su u Međimurju, točnije u Štrigovi boravili vitezovi templari...
Svima dobro znana crkva svetog Martina biskupa u Svetom Martinu na Muri uz sebe veže bogatu povijest, ali i neke legende… krenuli smo tragom i zavirili u daleku prošlost. Uz davnu 1334. veže se ime župe, a sadašnja crkva sagrađena je 1468. Tragova prijašnje crkve nema, iako je bez sumnje postojala, jer gdje je župa – tamo je i crkva.
Sama crkva mjesto je ispreplitanja narodnih predaja, od pozoja pa
do – legende o templarima.
Ukoliko podignete pogled prema stropu bogomolje, na sredini svoda ugledat ćete simbol izrazito sličan templarskim križevima, a s obzirom na to da su crkvu vodili vitezovi ivanovci, nasljednici templara, uz lokaciju se veže i legenda da su crkvu izgradili sami templari.
Iako teško da je to povijesno točno, neke druge legende nas ipak upućuju da su križari možda bili prisutni u Međimurju. O tome je pripovijedao i Ivan Kukuljević Sakcinski, koji u svojoj studiji piše da su u Međimurju, točnije u Štrigovi boravili vitezovi templari.
Tajanstveni vođa
Stoga smo popričali s povjesničarom Zoranom Turkom, koji se s navedenim ne slaže u potpunosti:
– Zbog krivih zaključaka povjesničara u prošlosti, došlo je do
krivog zaključka povjesničara umjetnosti, pa je križ na gotičkom
svodu svetišta pogreškom tumačen kao malteški križ. Ipak, čitavim
se Prekmurjem i Međimurjem, što je u srednjem vijeku
administrativno isti prostor, nižu legende o viteškim redovima, a
i sam je sveti Martin, najčešći svetac koji se veže uz templare.
Osim toga, članovi prvog plemenitog roda – koji je vladao
Međimurjem u 13. stoljeću – upravo u doba viteških redova, roda
Haholda, u nekim ispravama oslovljavaju se nazivima i titulama
rezerviranima za one koji su dali svoj doprinos u svetom
ratu.
Ne treba zanemariti što su dvojica od njih, koji su imali posjede na području Međimurja, dobili sjajna viteška imena, koja nalazimo i u vitezovima okruglog stola u legendi o kralju Arthuru. To su Tristan i Lancelot (moguće doduše da je on Lankret). Jasno je, dakle, da legende možda imaju i uporište, no o viteškim redovima u Međimurju nema pisanih tragova, zasad.
U predaji bilo koji vladar može biti zapamćen kao kralj. Konačno,
iz perspektive Turaka, Nikola VII. Zrinski bio je – kralj. Što se
križarskih ratova tiče, moguće je da su u jednom sudjelovali
pripadnici roda Haholda, za što doduše nemamo pisanih tragova.
Konačno, i jedan hrvatski kralj je poveo križarski pohod.
Zanimljivo, to se događa upravo u vrijeme kad članovi roda
Haholda stječu prve posjede po Međimurju i kad nalazimo Međimurje
u prvim pisanim ispravama. Riječ je o ugarsko – hrvatskom kralju
Andriji II. i petom križarskom pohodu, pa bi i on mogao biti
kralj iz predaje, ističe povjesničar Turk.
– Prema pripovijedanju, Artur je na križarskom pohodu svojim vojnicima ispričao da kada stignu na vrh brežuljka i s njega ugledaju raj na zemlji, da će tada znati da su u Jeruzalemu. Vojnici su se na svom putu prolazili i obližnjom Slovenijom, pa kada su se uspeli na brdo i ugledali Međimurje i dio oko Svetog Martina na Muri, zaključili su da je to – raj na zemlji! Brdo na kojem su stajali prozvali su Jeruzalem, pa se i danas taj dio Slovenije tako zove, priča nam Rešetar.
Teško da je kralj Artur nogom stupio na ovaj teren, no put u svetu zemlju, kojim su prolazili i templari, uistinu je vodio i preko Hrvatske, pa je moguće da je neki od kraljeva prolazio ovuda i – ušao u legendu.
U kamenu
Crkva sv. Martina biskupa uistinu ima bogatu dokazivu povijest.
– Jedan od anđela uklesanih u apsidu crkve u ruci drži natpis s latiničnim brojkama, a to je ujedno jedan od najstarijih zapisa godine na latinici u Hrvatskoj, ističe nam tako Rešetar te dodaje da su se prije toga godine pisale rimskim brojevima. Natpis nosi broj 1868, pri čemu je 8 na pola uklesan, što znači četiri, pa bi godina bila ustvari 1468, a to nam ukazuje i da je te godine ujedno dovršen svod crkve, smatra Rešetar.
Jura Zeleni
Uz anđela s latiničnim natpisom, u crkvi se ističe i prikaz ljudske glave ovječenčane lišćem kojoj iz usta izlazi vinova loza, pa povjesničari vjeruju da bi to mogao biti prikaz takozvanog ‘Jure Zelenog’ ili zelenog čovjeka, pučkog zaštitnika koji korijene vuče iz narodne mitologije, a u crkvu je očigledno uvršten kako bi spojio tradicionalna i katolička vjerovanja.
Više o tome nam je ispričao i bivši župnik crkve u Svetom Martinu na Muri, sadašnji župnik u Nedelišću, Ivan Herceg:
– U crkvu su stavljana naličja koja su se povezala s čistim i
dobrim, a izvan crkve naličja koja su bila povezana sa zlim.
Stoga su na vanjskom dijelu crkve rađeni i takozvani demoni
grifoni kroz koje je protjecala voda s krova, pa je time
prikazivano da se takva bića trebaju ‘očistiti’ i kristit, dok je
unutrašnjost crkve bila rezervirana za prikaze svetaca, ističe
svećenik Herceg.
Pri tome su stari majstori očigledno imali neograničenu maštu, jer samo za primjer možemo spomenuti najstrašnije biće u Međimurju, upravo ono na crkvi u Nedelišću. Uz nekoliko ‘standardnih’ kamenih glava uklesanih ispod krova crkve, poglede privlači ‘divlja žena’, kameni prikaz bića sa ženskom glavom i tijelom psa.
Svetomartinska crkva na vanjskom dijelu nema takvih prikaza, ali bilježi neka bliža povijesna događanja koja je obilježavaju, poput činjenice da je crkva u I. svjetskom ratu ostala bez zvona:
– Najstarije zvono na crkvi potječe iz 19. stoljeća, dok su ostala iz 20. stoljeća, jer su dva od tri tadašnja zvona rastopljena kako bi se izradili topovi tadašnjoj Austrougarskoj vojsci, ističe nam zvonar Rešetar.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3461
