STJEPAN KEROVEC IZ MIHOVLJANA Čovjek kojem nikada nije dosadno

Ljudi nešto zamisle, a onda im totalno preokrenete tu ideju...

– Sve je počelo još u osnovnoj školi. Lijepo sam crtao i završio u Školi animiranog filma, bio sam član među prvima, prisjeća se svojih kreativnih početaka 61 – godišnji Stjepan Kerovec iz Mihovljana. Potvrde o talentu pristizale su već tada, još dok je bio tinejđer, pa je na jednom festivalu animiranog filma dobio i nagradu. Okušao se i s dokumentarnim filmom, a želja mu je bila upisati Akademiju primijenjenih umjetnosti. No sve je ostalo samo na želji. Zato mu je prijateljeva ideja da odu najprije za keramičara, a nakon toga na arhitekturu zvučala i više nego dobro.

– Za arhitekturu su trebale petice, a ja sam prolazio s vrlo dobrim pa sam se pozdravio s arhitekturom. Ali sam otišao na Visoku učiteljsku školu s namjerom da postanem učitelj. Tamo pak nikako nisam mogao proći glazbeni, priznaje i zato sam otišao na prijemni ispit na građevinu ali i tu je zaštekalo, kaže Stjepan i dodaje da se na kraju zaposlio i to na željeznici gdje je radio kao skretničar punih sedam godina.

– To je jako odgovoran posao, treba puno koncentracije i pažnje. Nema tu mjesta za pogreške. Još se sjećam svoje prve noćne šihte bila je magla i nije mi bi bilo baš svejedno, prisjeća se početaka na željeznici. Dodaje da se unatoč dinamičnom poslu našlo vremena i za tada drag hobi, crtanje, preciznije karikature s kojima je počeo još dok je služio vojni rok. Karikirao je i ljude i događaje, a još se živo sjeća da je karikaturom ovjekovječio trenutaka kada nije mogao dobiti kredit.

– Te moje karikature i crteži koji su nastali na željeznici su kružili po firmi, to je bila nekakva razbibriga, malo da se svi opustimo. Crteže sam osmislio sam, nije bilo teško, crtao sam recimo kolege koji su zaspali na poslu. A onda smo pajdaš i ja zajedno osmislili i popratni tekst za karikature koje su kružile po firmi kaže Stjepan. Nije znao gdje su završile do jedne proslave Nove Godine.

– Svo to vrijeme skupljao ih je kolega prometnik Drago Celinger. Bio sam jako iznenađen kad mi je dao mapu s mojim crtežima. Imam je još i danas govori Kerovec i pokazuje svoje karikature. Komentira kako neke baš nisu primjerene zbog sadržaja. Ali nije se libio dotaknuti ni jedne teme, pa je karikirao i Tita, a onda i prvog predsjednika Tuđmana. Većinu radnog vijeka ipak je proveo u struci, keramičarskoj. Bio je pet godina u inozemstvu u Beču, a kad se vratio otvorio je obrt.

– Za keramiku ti treba estetika i vješta ruka. Meni je recimo najdraže od svega u tom poslu bilo kad sam vidio da se ljudima sviđa to što sam napravio. A radio sam sve, mozaike kakve god možete zamisliti. Ljudi si nešto zamisle, a onda im totalno preokrenete ideju, i to se dešavalo. Uvijek sam osjetio kada netko ima volju prihvatiti sugestiju prisjeća se Stjepan. Danas se uglavnom bavi svojim kreativnim hobijima modeliranjem, kolekcionarstvom, restauriranjem, slikanjem. Član je LUČ-a pa se njegovi radovi nađu i na izložbama. Kombinira razne tehnike, a vuče ga apstrakcija. Ma vuče ga sve gdje se može kreativno izraziti. Na svakom kutku i kuće i dvorišta obitelji Kerovec je nekakva slika, ukras ili figura koju je napravio. Okušao se u izradi portreta od gline, izradi maketa motora od ostataka željeza, anđela, mačeva…

OD KUĆICE DO ŠAHA

U posljednje se vrijeme posvetio obradi drveta. Njegove dojmljive zdjele već su tražena roba među prijateljima.

– Nađem nešto u šumi i režem, fleksam, obrađujem. Stalno nešto moram raditi, moram biti u radionici i stvarati. Veseli ga kad svojim kreacijama obraduje druge i upravo zato uglavnom poklanja svoje radove, osim onih koji su mu posebno dragi. Te si ostavi. Ponosan je na vrtnu kućicu, pravi prikaz njegovih brojnih vještina. Napravio ju je posve sam za suprugu Agnezu s kojom je u braku od 1984. godine. Imaju kćer Rebeku i sina Roka. Sin ima kreativnu crtu, vješt je s rukama, a na oca se ugledao i po pitanju igranja šaha u kojem je pravi majstor. Šah je strast koju dijele jer Stjepan ga igra već 40 godina, a i dopredsjednik je Mihovljanskog šahovskog kluba. A kćer je od oca naslijedila afinitet prema crtanju, no njen prioritet su životinje o kojima predano brine. Zato se Stjepan potpuno predaje stvaranju i kreativi jer kaže, ima za to vremena. Troši ga i na skupljanje svega što mu privuče pažnju. On baš ništa ne baca. U njegovim se rukotvorinama često nađu dijelovi koje je pokupio s otpada. Kaže da su kombinacije beskrajne.

– Evo, ovaj stari saksofon sam našao na smetlištu i odlučio sam mu udahnuti život. Uvijek se nađe neki zanimljivi detalj koji se može iskoristiti. Kombinaciju se beskonačne, nema granica samo treba imati volje. Sve sam nam naučio koristeći tu “recepturu” kaže Stjepan koji je podjednako vješt s dlijetom, motornom pilom, bušilicom ili pak nekim drugim alatom. Kaže se za sebe da nikada ne miruje, jer teško je zadovoljiti muze koje u njemu bude i slikara i kipara, kreativca, kolekcionara. Stjepan je čovjek kojem nikada nije dosadno.