Nedavno su Dragutin Vrtarić iz Belice i Ivica Zemljić iz Šenkovca otišli u mirovinu nakon tko zna koliko kilometara odrađenih u Hrvatskoj pošti. Legendarni su to poštari koje zna cijelo Međimurje.
Dvojica kolega i prijatelja imaju i mnogo zajedničkog, mimo profesije. Vršnjaci su, rođeni tek s jednim danom razlike: Drago je rođen 12. lipnja, a Ivica 13. lipnja 1960. godine. I zaposlili su se iste godine: Drago u travnju, a Ivica u prosincu 1981. godine. Dragec se tijekom radnog staža nanosio i lista Međimurje.
– Zaposlio sam se u Vajdi gdje sam radio deset mjeseci i bilo mi
je jako dobro, ali moralo se raditi i nedjeljama što mi je teško
padalo s obzirom na to da su moji vršnjaci tada izlazili, a ja
sam morao na posao. U Belici sam tada znao na ugovor mijenjati
tadašnjeg poštara Franju Hermana.
Tada se tada otvorila mogućnost zapošljavanja u Pošti i javio sam se. Ispočetka sam prenosio brzojave. Kratko sam radio i u Belici, u Goričanu, Maloj Subotici i Podturnu, da bih na kraju najveći dio staža odradio u Čakovcu. Nekada smo radili s pjesmom, ništa nam nije bilo teško, ali vremena su se jako promijenila. Počeli smo ljudima donositi i puno ovrha, neugodnih ‘sudskih pisama’, pa je dio ljudi postao ljut i na nas. Nije nam bilo teško raditi do kasnih poslijepodneva, posebno za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana kada smo bili zatrpani čestitkama. Nekada smo mi radnici više družili međusobno, bili smo kao velika obitelj te smo znali organizirati i sportske susrete na koje smo pozivali i kolege iz Mađarske. Danas toga više nema, obim posla se povećao te svatko jedva čeka da što prije ode kući, kaže Drago Vrtarić.
E, to su bili dani
Koji su vam trenuci bili najljepši?
– Kada sam brzojave odnosio na svadbe… to su bili trenuci za pamćenje uz muziku i fotografiranje s mladencima… i – naravno – gemišt za sreću i zdravlje.
A što biste najradije zaboravili?
– I taj dio je vezan uz prenošenje brzojava… Kada sam obitelji donosio vijest da im je netko umro. Uvijek me potreslo…
Jeste li se priviknuli na mirovinu?
– Još nisam svjestan da sam u penziji, već kao da sam na
godišnjem… stalno sam u žurbi kako bi sve što sam zamislio
stigao napraviti. No, proći će me to… jer 40 godina na kiši,
snijegu i vjetru je trebalo odraditi. Imat ću mnogo više vremena
za svoju obitelj – suprugu Snježanu, kćerke Dijanu i
Marijanu te najmlađeg i najslađeg
Patrika koji ima godinu i pol i koji nam je
svima velika maza i igračka.
Ivica Zemljić o svojim počecima u Pošti kaže: – Radio sam u tadašnjem GK-u Međimurje 13 mjeseci, da bih predao molbu u Trgocentar koji je tražio skladištara i u čakovečku Poštu, gdje sam, s obzirom na to da sam imao položen vozački ispit za motocikl, odmah i dobio posao. Nakon nekoliko dana došao mi je također i poziv iz Trgocentra da sam primljen ali sam ga odbio. U Pošti na početku sam bio ‘leteći, mijenjao sam kolege na ‘reonima’ u Čakovcu, kasnije u Totovcu i drugim mjestima. Radio sam i u Goričanu šest mjeseci te u Lopatincu, Brezju, Vučetincu, Okruglom Vrhu, Dragoslavcu. U zadnje vrijeme radio sam u dijelu Čakovca i u Mihovljanu.
Je li i vama nekada bilo ljepše na poslu?
– Nekada sam uživao radeći ovaj težak posao jer su nas korisnici poštivali. Danas su drugačija vremena, ljudi su drugačiji, obim posla se deseterostruko povećao.
Jesu li vas kada napali psi?
Naravno. Malo kojega poštara nisu. U mnogo navrata sam se izvukao bez ozlijede, no jednom u Travniku me pas ozlijedio toliko da sam dva tjedna bio na bolovanju.
Kako ćete provoditi umirovljeničke dane?
– Uz obitelj – sa suprugom Đurđicom, kćeri Jelenom i sinom Juricom, te uživati s unukama Elenom i trogodišnjom Katjom koje su mi sreća najveća, ispričao nam je Ivica.
Kolege iz Pošte su Ivici i Dragecu priredili oproštaj i darivali ih.
* tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3453