Revolucionar i prvoborac, Čakovčanin Josip Horvat Zdelar jedan je od najpoznatijih sudionika Narodnooslobodilačke borbe iz Međimurja, a predratna komunistkinja i također partizanka bila je i njegova supruga Terezija. Horvatovi su tako postali jedini bračni par iz Međimurja, nositelji partizanske spomenice.
Sjećanja na svoje roditelje (popraćena i originalnom dokumentacijom Josipa Horvata Zdelara) za tjednik Međimurje odlučio je podijeliti njihov stariji sin Ivan Horvat zvani Bucan koji je rođen usred rata, 1943. godine, a njegov brat Žarko, dvije godine kasnije.
Sam Zdelar rodio se 1919. godine, u (kako je sam napisao u kraćoj biografiji koju nam je ustupio Bucan) siromašnoj obitelji te je u Čakovcu završio pet razreda osnovne i tri razreda građanske škole. Već u to vrijeme počeo je odlaziti u čakovečku Radničku čitaonicu i došao u doticaj s budućim partijskim drugovima od kojih je s interesom slušao o radničkim problemima. Zbog toga je prvi puta uhićen 1933. godine. Ispremetan mu je stan, no pušten je jer nije pronađeno ništa sumnjivo. Godinu kasnije otišao je u Zagreb izučiti krojački zanat te postao sudionikom radničkih demonstracija. Ponovno je hapšen, no opet i pušten. Aktivirao se u sindikatu da bi članom Komunističke partije (kasnije Saveza komunista) postao 1938. godine. Drugi svjetski rat, 1940. godine, dočekao je u Mariboru gdje je služio kadrovski rok. Tamo je zarobljen, no uspio je pobjeći u Čakovec gdje je još jednom uhićen, te je dva mjeseca boravio u različitim mađarskim zatvorima. Otamo ponovno bježi, da bi se 1942. godine pridružio Kalničkom partizanskom odredu.
– U cijelom Međimurju tada je bio jedva 70 komunista, a prvi
upućeni odred ustaše su likvidirali. Potom su se do Kalnika
probili moj otac i također poznati borci kao što su Gabriel Santo
te braća Ivić, kaže naš sugovornik Ivan Horvat.
A na Kalnik je nedugo zatim u naručju svoje majke Terezije, kao
tromjesečna beba došao i on.
–
Još kao 16-godišnja djevojka zaposlila sam se u čakovečkoj
tvornici braće Graner. Pod utjecajem naprednih ideja svog oca
Ivana Lovreca (zvanog Giovanni op.a.), a još
više zbog abnormalno teških uvjeta rada i eksploatatorskog odnosa
poslodavaca prema radnicima, postala sam gorljivi branitelj
radničkih prava, njihov povjerenik, izjavila je u intervjuu našem
tjedniku davne 1968. godine sama Terezija
Horvat.
Tako je i ona, također 1938. godine, primljena u Partiju te je
odmah zapela za oko vlastima i također bila uhićivana. I prije
rata je neko vrijeme bila zatočena u Starome gradu Zrinskih, a
kad je počeo rat i kad se saznalo da je njen suprug pobjegao na
Kalnik, zatvorili su je u bivšu kasarnu, odnosno zgradu u kojoj
se danas nalazi međimurska Palača turizma.
Kao trudnica, preživljavala je s četvrtinom kilograma kruha i šalicom vode dnevno. Osam dana prije Bucanovog rođenja pustili su je, no pred zgradom u kojoj je obitelj živjela u Uskoj ulici, neprestano je dežurao mađarski žandar. – Kad sam navršio tri mjeseca, tatina sestra, Beška Horvat, uspjela je organizirati vezu do Kalnika. Prethodno je moja baka rakijom napila žandara pa je popustio. Rekla mu je da mama sa mnom ide k šnajderu u Malu Suboticu. No, prvi pokušaj da se pridruži partizanima nije uspio. Kad su vlakom stigli na stanicu u Malu Suboticu, Terezija je izašla na krivu stranu, onu gdje je bila stanica, dok su dvojica partizana čekala skrivena u grmlju s druge strane. Tjedan kasnije nije pogriješila stranu, a onda su pješice krenuli prema Kalniku.
– Kad smo stigli do Drave kod Podbresta, naišla je žandarmerijska patrola. Sakrili smo se u žbunje, no zapitala sam se – što ako mi dijete zaplače? U tom slučaju, trebalo bi ga ugušiti. Ne trebam ni spominjati kako sam se u tim trenucima osjećala kao majka. Na sreću, Ivica nije proplakao, kazala je također u razgovoru za list Međimurje, Terezija Horvat.
– Nakon nekoliko mjeseci u kalničkim šumama, u jesen 1943. godine stigla je naredba da se djeca razmjeste. Moji su sudjelovali u borbama na ratištu od Kalnika do Bilogore, a ja sam završio kod žene koja mi je postala druga mama – Gabre Krušelj u selu Struga uz staru Dravu u Podravini i tamo bio sve do 1946. godine. Tek sam poslije rata, prvi puta zapravo vidio roditelje. Gabrin muž poginuo je u ratu također kao pripadnik Kalničkog partizanskog odreda, a kasnije smo joj pomogli da sagradi kuću. Rekli su mi da sam nakon što su me dovezli u Čakovec, dakle kao trogodišnjeg dječaka, upitao – mama Gabrica, tu nema ustaša? Nevjerojatno je koliko je ta jednostavna, seoska žena bila hrabra čuvajući u ono vrijeme, u ustaškom okruženju, partizansko dijete, naglašava Horvat Bucan.
A Horvat Zdelar je nakon Kalnika na kojem je bio i obični borac i politički komesar, 1943. godine upućen u Daruvar gdje je godinu kasnije završio viši partijski kurs. Već tada su se komunisti pripremali za preuzimanje vlasti. Potkraj rata bio je zadužen za zbjegove, odnosno preuzimanje zarobljenika i logoraša iz Mađarske. U mjestu Szombathely doživio je nešto neočekivano i dosad javno nezabilježeno. U tamošnjem logoru pronašao je i vlastitu majku Elizabetu zarobljenu jer su joj sin i snaha bili partizani. No, nije ju prepoznao. S otprilike 70, spala je na svega 35 kilograma težine. Ona je prepoznala njega, i to po glasu. Jednom od zarobljenih i silno uplašenih logorskih stražara tada je dao kutiju cigareta i rekao mu – ja sam Titov partizan. Nema odmazde.
Poslije rata o kojem je, napominje Bucan, inače nerado i rijetko govorio, takozvanom centralnom raspodjelom kadrova, Zdelar je najprije radio u Ministarstvu graditeljstva u Zagrebu, a onda je premješten u Osijek sa zadatkom da pokrene razvoj Slavonije i Baranje. U to doba, tamo su inače trajno doselili i brojni Međimurci.
No, Zdelara je vukao rodni grad. S obitelji se 1953. godine
vratio, a onda ili ih osnovao ili rukovodio brojnim poduzećima –
od današnjeg Međimurjepleta i Čateksa do propalih, odnosno
privatizacijskom pljačkom uništenih legendarnih poduzeća od kojih
je najveće i najpoznatije bilo Građevinski kombinat
Međimurje.
–
Pomogao je svakome, a pomoć ni od koga tražio nije, ističe
Bucan.
Sjeća se kad je (Bucan) kao mladi zaposlenik tiskare Zrinski
zajedno s već spomenutom tetom Beškom došao na ideju da sagradi
kuću. Zdelar se tome izrazito protivio:
– Zemljište smo već imali (objekt današnje pizzerije Porto).
Počeli smo kopati temelje, a tata je prolazio biciklom i rekao –
ja sam se boril za komunizam i za to kaj bumo meli si jednako. Ve
vi meni prvi f Čakovcu idete delati hižu. Ja sam se protiv toga
boril.
Ipak, nisu odustali, a onda je i Zdelar omekšao i pomogao. Uzeo
je kredit jer je imao dobru penziju.
Josip Horvat Zdelar umro je 1966. godine, sa samo 48 godina života. To je, kaže Bucan, bila posljedica predratnog premlaćivanja u zgradi Preparandije. O iskvarenosti umova koji su tada vladali Međimurjem govori i priča da su si zarobljenici u zgradi smještenoj pokraj Preparandije (danas sjedište ispostave Hrvatskih šuma) sami birali batine kojima će ih Mađari kasnije mlatiti. Zdelaru su na dva mjesta razbili lubanju od čega se nikad nije potpuno oporavio.
– Počelo je s visokom temperaturom, nekoliko dana kasnije završio je u bolnici, a onda smo ga prevezli u Zagreb. Dobio je gripu, a uzročnik se vjerojatno probio u likvor i – spasa mu više nije bilo, prisjeća se Bucan.
Zdelarovo tijelo bilo je izloženo u zgradi Doma sindikata, a na sprovod mu je, kako su tada također zabilježile naše novine, došlo pet tisuća ljudi! Unatoč ponosu na svoje pretke, Ivan Horvat Bucan čitav se život nosi i s bremenom nevolja i tragedija koje su ih zadesile. Već spomenuti, Lovrec Giovanni (Zdearov punac) zbog svojih je stavova i aktivizma ubijen u samicama Staroga grada. Tijelo mu nikad nije pronađeno. I dok je Zdelar jedva živu majku pronašao slučajno u mađarskom logoru, njegov otac Josip nije dočekao kraj rata. Odveden je izravno u zloglasni nacistički logor Dachau i također se ne zna gdje su mu posmrtni ostaci.
Naposljetku, u dvorištu vlastite kuće u Turčišću ustrijeljeni su i tast i svekrva samog Bucana. Nitko nije smio dirati tijela sve dok ih ubojice pod okriljem mraka nisu odnijele i zakopale na također nepoznatu lokaciju.
Naš sugovornik ogorčen je činjenicom što Muzej Međimurja danas
nema niti prostoriju, a kamoli odjel posvećen
Narodnooslobodilačkoj borbi te pita:
– Zar se sramimo vlastite pobjedničke prošlosti?
Odakle nadimak Zdelar?
Ivan Horvat otkriva nam i kako je njegov otac dobio nadimak Zdelar. Partizani su nerijetko u šumi bili gladni. Jednom prilikom pripremljene su im knedle sa šljivama. Gladni Horvat pojeo je cijelu zdjelu i – postao Zdelar. Ime Josipa Horvata Zdelara danas nose ulice u Šenkovcu, Strahonincu i Mihovljanu. Nekad je Ulica Josipa Horvata Zdelara bila i današnja Svetojelenska ulica. Naziv je promijenjen početkom 90-tih.
* Tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3451