Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 1. srpnja u 18 sati u atriju Starog grada
U izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec će od 1. srpnja do 16. kolovoza biti postavljena izložba Gorana Petrača ‘U jednome dahu’. Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 1. srpnja u 18 sati u atriju Starog grada.
Goran Petrač rođen je u Ludbregu 1961. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vasilija Josipa Jordana. Petrač unutar hrvatske suvremene likovne produkcije slovi kao nastavljač oniričkog slikarstva. Odlikuje ga visoka razina slikarskog umijeća, na mah prepoznatljiv duktus i uzvišeno motrište njegovih pikturalnih spoznaja svijeta i sebe samoga u letu iluzionističkih kazivanja.
Od prve samostalne izložbe u Galeriji Koprivnica 1988. do danas postavio je preko šezdeset izložbi diljem Hrvatske i u inozemstvu. U Petračevu slikarstvu uočavamo nekoliko tematskih ciklusa koji mu, s obzirom na specifičan dizajn i sadržaj, kao i probleme koje je sustavno rješavao, daju bogatstvo i uvjerljivost. Sakralne teme zaokupljaju ga i kao motiv i kao sadržaj pa im se ciklički vraća i na osobit način rješava njihove ikonografske datosti i simboličko značenje, dajući kompoziciji uvjerljivost i pregršt asocijacija na zajedništvo neba i zemlje u kojem se odvija život čovjeka.
Figuralne kompozicije usred žitnih polja, slike metamorfoza
ljudskih tijela, pejzažni prospekti, svjetlosni refleksi dalekih
obzorja i mikrostrukture kamenih zapisa motivi su koji
ispunjavaju metafizički prostor Petračeva slikarstva. Prizori
nabijeni zavičajnim znakovljem i kadrovi uzbibanih oranica s
reljefno modeliranom grudom kruha slike su umjetnikova putovanja
u iskon postanka.
Slikar Goran Petrač zacijelo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. (…) U opusu ovoga temperamentnog stvaraoca rano se pojavljuju osobitosti koje će postati karakteristične za veći dio njegova stvaralaštva. Prije svega, tu je njegov emotivni ustroj upečatljive eruptivne energije i impulzivnosti koja traži brzu realizaciju, istovremeno stvarajući suprotstavljanja i kontraste, ali i žudeći za strukturom koja će ukrotiti entropiju. Tu je i odmak od zemaljske, pragmatične stvarnosti, otjelovljen u figurativnom no fragmentarnom jeziku simbola, koji se svojom hermetičnošću približava začudnosti nadrealizma, magičnog realizma ili onirizma. Konačno, tu je i veza s rodnim gradom, važnim duhovnim i vjerskim središtem, i njegovim ravničarskim plodnim krajem, koji će naposljetku iznjedriti i slikarov toliko omiljeni motiv krajolika. (….)
Umjetnost Gorana Petrača možemo tumačiti kao težnju za obuzdavanjem stvaralačkog impulsa. On je primjer visoko produktivnog umjetnika koji slika brzo, gotovo u jednom dahu, i radi u naletima kreativne energije. Kako se slika puni, tako se on prazni, nakon čega slijedi period prikupljanja snage da bi ciklus mogao opet početi. Žestoka temperamenta koji pršti izvan svih rubova, nije se mogao posve prepustiti apstraktnome, premda neki segmenti njegovih krajolika podsjećaju na vibrantne, primamljive površine apstraktnog ekspresionizma.
Možda je slutio da će pad u ne-formu biti početak rasapa iz kojega je teško ponovno naći pravac i put. Iako u najnovijim radovima, nastalima u proteklih nekoliko godina, Petračeva konstrukcija postaje sve elastičnija, ni u njima slikar ne ukida u cijelosti osnovni postav svojih kompozicija. Ostaje nam vidjeti hoće li napraviti taj posljednji korak, ili za njega ipak mora postojati nebo kao antiteza zavodljivoj zemlji, i raskrčen prolaz koji prekida lutanje i daje nadu u mogućnost spasenja.
Dunja Horvat Weitner, pov. umj.