STRUKA I LJUBAV Povrtlar Krešo Kovačec: ‘U mojem je vrtu sve domaće’

Krešo Kovačec poznato je lice na čakovečkoj tržnici

Kreši Kovačecu (44) iz Male Subotice bilo je svega 13 godina kad je prvi put kupcima na čakovečkoj tržnici ponudio svoje proizvode. Dobro se sjeća, taman je završio osnovnu školu, a donio je jedva pola krumpirove vreće domaćih krastavaca. Danas, 30 godina kasnije, Krešo je i dalje poznato lice na toj istoj tržnici, ali je svoju ponudu proširio na svo povrće koje kupac može poželjeti.

– Krećemo sa salatom i mladim lukom, slijede mrkva, peršin i šparoge, pa mladi krumpir koji ne špricam, nego ga štitim slamom. Kad im dođe sezona, bit će i cvjetače, brokule, paprike, rajčice, kelja, zelja, graha, graška, mahuna – ma, nema čega nema, govori Krešo.

Svo to povrtno obilje uzgaja u vlastitom dvorištu u Maloj Subotici, kamo se sa suprugom Željkom i sinom Robijem prije nekoliko godina doselio iz Novog Sela Rok. Bude situacija, kaže, da mu kupci na tržnici ne vjeruju da im nudi domaće proizvode koje je sam posadio, ubrao večer prije i svježe ponudio na prodaju, a takvima uvijek poruči:

– Dođite i sami se uvjerite!

Povrtlarstvo je Kreši i struka i ljubav, iako je riječ o poslu koji traži puno angažmana i truda, pretežito ručnog rada i stalnu akciju, i petkom i svetkom.

– Svaka kultura ima svoje vrijeme i posao se stalno okreće, nikad nema praznog hoda. U punom smo pogonu od sredine ožujka sve do prosinca, malo predahnemo tek u siječnju i veljači, a onda opet sve ispočetka. Težak je to posao, ali se naposljetku više i isplati, iskren je Krešo, iako je, dodaje, domaće povrće nekad bilo osjetno više cijenjeno, a dobro je poznat najveći problem koji muči male proizvođače poput njega.

– Trgovački lanci i hrana iz uvoza po nižim cijenama nego mi možemo ponuditi, a za kvalitetu nitko ne pita! Kad za našu salatu tražimo 20 kuna za kilogram, to ljudima bude skupo, pa radije u dućanu daju manje za glavicu, a kad se vagne ispadne i skuplje. A naša je uvijek friška – navečer je narežemo, ujutro je na placu, govori Krešo.

Primjećuje, doduše, da se svijest ljudi pomalo mijenja, pa na tržnici sve više susreće mlada lica, a tome je, smatra, najviše pridonijela pandemija i lanjsko zatvaranje, kad se počela prepoznavati važnost domaće i lokalno dostupne hrane i kad je potražnja bila tolika da nisu uspijevali zadovoljiti sve potrebe kupaca.

I na novoj tržnici Krešu njegovi kupci lako pronađu. Takvo radno mjesto, gdje se okreće velik broj ljudi i uvijek je živo, a s kolegama proizvođačima uvijek može popiti kavu, ima, kaže Krešo, svoju posebnu čar.

I zato je, iako priznaje da se povremeno nađe u promišljanjima je li vrijeme da se svega ostavi, jer je povrtlarstvo u današnje vrijeme teška borba, od te ideje ipak odustao. Jednom kad se zemlja zavuče pod prste, tog se stiska prirode teško ostaviti.

* preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3450