Davor Nestić, do jučer ‘dečec’ iz Donjeg Vidovca, bio je, kako kaže, poslušno i miroljubivo dijete i mali detektiv koji je volio sve pratiti i bilježiti. Kao školarac više je volio prirodoslovne predmete jer ih je bolje mogao povezivati s čudesnim pojavama oko sebe.
Danas je Davor Nestić doktor znanosti i na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu istražuje imunosni odgovor stanica na infekciju adenovirusima. Istim onima koji su baza čak tri odobrena cjepiva protiv virusa SARS-CoV 2.
Nakon završetka čakovečke Gimnazije Josipa Slavenskog, na Prehrambeno-biotehološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je preddiplomski studij biotehnologije, nastavio diplomski studij molekularne biotehnologije te 2015. diplomirao i stekao zvanje magistra inženjera molekularne biotehnologije. O svojem daljnjem profesionalnom putu kaže:
Dr. sc. Davor Nestić i mali Davor – rođendanski pokon kolega s Instituta Ruđer Bošković
– Ni mjesec dana nakon toga, zaposlio sam se kao mladi istraživač na projektu Europskog socijalnog fonda nazvanom Jačanje konkurentnosti hrvatskih znanstvenika/ica u području molekularne biotehnologije. Projekt je vodila doc. dr. sc. Anamarije Štafa iz Zavoda za biokemijsko inženjerstvo PBF-a, a vrlo brzo nakon završetka projekta zaposlen sam u Laboratoriju za staničnu biologiju i prijenos signala Instituta Ruđer Bošković kao znanstveni asistent te sam upisao poslijediplomski interdisciplinarni sveučilišni studij Molekularne bioznanosti. Izradu doktorske disertacije započeo sam 2015. u sklopu uspostavnog istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Razumijevanje puta ulaska adenovirusa tipa 26 u stanicu: način poboljšanja vektora za vakcinaciju pod mentorstvom dr. sc. Dragomire Majhen.
Ovako ozbiljan rad zahtijeva i suradnju s drugim znanstvenicima?
– Iako je znanost kompetitivna i svi žele otkriti nešto prije
drugih, važnija od kompeticije jest svakako suradnja koja
omogućuje da se kroz izmjenu znanja i različitih iskustava brže,
a pritom i kvalitetnije dođe do rezultata. Stoga sam tijekom
doktorata surađivao s domaćim i stranim znanstvenicima što je
uključivalo i posjete laboratorijima u inozemstvu. Tjedan dana
proveo sam na Institutu Jožef Stefan u Ljubljani u skupini prof.
dr. sc. Maje Remškar, zatim sam dobio stipendiju
francuske vlade te sam neko vrijeme boravio na Institutu Gustave
Roussy u Villejuifu u Francuskoj u grupi dr. sc. Karima
Benihouda, a u sklopu stipendije AMAC-UK (Association of Alumni
and Friends of Croatian Universities in the United Kingdom),
proveo sam dva tjedna i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u
Cardiffu u Ujedinjenom Kraljevstvu u grupi dr. sc. Alana L.
Parkera.
Mladi znanstvenici na okupu u Cardiffu
Bio sam i na raznim znanstvenim kongresima u Berlinu, Pragu, Bledu. Za svoj rad osvojio sam nagradu “The FEBS Journal Poster Prize” za najbolje postersko izlaganje na kongresu, godišnju nagradu Instituta Ruđer Bošković za znanstveni rad iz 2019., a dobio sam i financiranje Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za mali projekt koji sam nedavno vodio.
Vratimo se malo adenovirusima koji su zbog aktualne pandemije postali gotovo opće poznati i široj javnosti…
– Tijekom doktorata istraživao sam na koji način adenovirusi
inficiraju stanice čovjeka, a istraživanje je svakako aktualno i
važno s obzirom da su adenovirusi temelj čak tri odobrena cjepiva
protiv SARS-CoV-a 2. Nakon doktorata nastavljam s istraživanjem
adenovirusa na Institutu Ruđer Bošković i sad, tijekom
poslijedoktorskog usavršavanja, istražujem imunosni odgovor
stanica na infekciju adenovirusima. Ponosan sam što sam uspio
doktorirati prije 30-te, čemu je jako pridonijela odlična
atmosfera u mom labosu kao i silna podrška meni dragih
ljudi.
U laboratoriju u Cardiffu s kolegom
Ostajete li u Hrvatskoj?
– Planiram otići u inozemstvo kako bih stekao još međunarodnog iskustva, ali se za koju godinu želim vratiti u Hrvatsku jer se i doma, što sam se uvjerio na Ruđeru, može prakticirati vrhunska znanost koja apsolutno konkurira drugim svjetskim institutima. No, u Hrvatskoj nema jako puno mjesta i mogućnosti za dobivanje stalnog radnog mjesta, a tu je i financijski aspekt.
– Istaknuo bih i važnost potrebe da znanstvenici približe znanost i znanje mladima, ali i široj javnosti, nastavlja naš sugovornik.
– Zato sam sretan što sam kao neposredni voditelj sudjelovao u mentoriranju nekoliko diplomskih radova, a aktivno sam sudjelovao u popularizaciji znanosti sudjelovanjem u radionicama ili predavanjima tijekom Otvorenih dana Instituta Ruđer Bošković, zatim u Europskoj noći istraživača i drugima. Naime, “džabe sam krečio”, ako ću znanje čuvati za sebe. Zapravo sam na početku znanstvene karijere. Svoj daljnji profesionalni put vidim u nastavku bavljenja znanošću jer mi je i dalje izazovna, jer mi nijedan dan na poslu nije isti, svaki donosi nešto novo. Važno je biti spreman stalno usvajati novo i preispitivati staro znanje, donositi zaključke tek kad se sve potkrijepi s dokazima i argumentima. Treba biti radoznao, uporan, domišljat. Znanost ne bi smjela biti samo posao, već i poziv, zaključio je mladi doktor znanosti Davor Nestić.
U slobodno vrijeme uživa u društvu prijatelja i obitelji uz društvene igre ili piknike na Dravi, kuha, vozi bicikl po Maksimiru, prati serije, odnedavno pokušava naučiti bolje crtati…
– Međutim, ono što u Zagrebu nemam, a bilo mi je užitak u mom selu, jest sudjelovanje u radu KUD-a Donji Vidovec u kojem sam proveo punih 15 godina. Još kao klinac sam krenuo stopama tate Alojza koji je godinama bio istaknuti član KUD-a, a kasnije je to postalo obiteljski angažman jer je i mama Nada bila zadužena za odjevanje i frizure folkloraša, dok se sestra Marta zadnja priključila, ali je trenutno jedina aktivna predstavnica naše obitelji u KUD-u.
* preuzeto iz lista Međimurje, broj
3441
Obitelj Nestić