TOPLE USPOMENE ‘MALOG PERICE’ Najljepši dani djetinjstva s mojim djedom Vinkom Žgancem

U kolektivnom sjećanju nacije ostat će upamćen kao Perica Šafranek iz antologijskog filma Tko pjeva zlo ne misli. No, Tomislav Žganec radije se predstavlja kao unuk dr. Vinka Žganca, rodom Vratišinčana, čovjeka koji je međimursku popijevku spasio od zaborava...

Baš kao u filmu Beskrajan dan – tako bi Tomislav Žganec, 60-godišnji inženjer informatike iz Zagreba opisao svoju svakodnevicu. Svakog se jutra probudi i odlazi na posao na Fakultet elektrotehnike i računarstva, gdje je zaposlen u Centru informacijske potpore, te se po završetku radnog vremena vraća kući.

S tom razlikom što, kaže uz osmijeh, ne osjeća da je, poput (anti)junaka Phila u spomenutom filmu zaglavio u vremenu, nego upravo suprotno – u okruženju studenata i sam se osjeća vječno mladim i nakon punih 35 godina svoj posao radi s jednakim oduševljenjem kao i prvog dana kad se zaposlio na FER-u.

Iako sa svojom obitelji danas živi samozatajno i daleko od očiju javnosti, kao dječak je bio velika glumačka nada i ime kojem se smiješila blistava karijera. Tomislav Žganec u kolektivnom će sjećanju nacije ostati zauvijek zapamćen kao Perica Šafranek u antologijskom filmu Tko pjeva zlo ne misli, no, iako ga ljudi i danas prepoznaju kao malog Pericu, osobno bi se javnosti radije predstavio kao unuk dr. Vinka Žganca, rodom Vratišinčana, jednog od najvećih hrvatskih etnomuzikologa i melografa, čovjeka najzaslužnijeg za spas međimurske popijevke od zaborava.

Malo je onih koji su upućeni u povezanost velikog Vinka i malog Perice, a u razgovoru za naš portal Tomislav Žganec se prisjeća svojeg djetinjstva i otkriva neke nepoznate detalje iz života svojeg djeda.

– Moje sjećanje na djeda Vinka i baku Anđelu (rođenu Potočnjak), njegovu suprugu, upravo su onakva kakva bi svako dijete trebalo imati na djeda i baku. To su bili najljepši dani mojeg djetinjstva, njihovu sam ljubav i pažnju uživao u punoj mjeri, ističe Tomislav Žganec.

S djedom i bakom često je boravio, nastavlja, u njihovu stanu u Zagrebu, vodili bi ga sa sobom u Međimurje i na ljetovanja na more, a redovito bi s djedom išao u šetnje, iz kojih su se znali vraćati i s pokojom zanimljivom zgodom.

– Bio sam vrlo živahno dijete, a djed je tad već bio u godinama i teško je pratio moje korake. Jednom me je prilikom tako izgubio na zagrebačkom Dolcu, ali smo se kasnije našli u – policijskoj postaji, smije se naš sugovornik, pa potvrđuje da krv nije voda, jer je i on jednom prigodom uspio vlastitog sina Mateja zaboraviti u trgovini.

Među Tomislavovim se sjećanjima kriju i neki nepoznati detalji o akademiku Žgancu, poput onog da je u moru obožavao plivati leđno ili da je i u vlastitom domu uvijek bio odjeven u odijelo s košuljom i kravatom.

– Na to je baka uvijek posebno pazila, a za nju se doista može reći da je bila kamen temeljac na kojem je moj djed izgradio to što je izgradio. Bila je sitna, ali vrlo jaka i čvrsta žena koja je mene kao unuka obožavala, a za svojeg je supruga uvijek sve pripremila da mu njegov posao bude u prvome planu. I doista, on je uvijek nešto radio, bio je izuzetno metodičan i svemu se posvećivao maksimalno studiozno, do najsitnijih detalja. Jednom je čak na berbi grožđa negdje u okolici Zasadbrega pokušavao beračima savjetovati da bobice grožđa odvajaju od peteljki, jer će tako biti bolje vino, sjeća se Tomislav Žganec.

Od djeda je, dodaje, naslijedio radne navike, metodologiju rada i urednost, ali nije, ističe, onu njegovu svestranost i multidisciplinarnost.

– Nevjerojatno je koliko je taj čovjek bio uspješan i velik u više područja, od glazbe i prava, do političkog života – sve u jednoj osobi. O djedu zapravo učim čitav svoj život, a u posljednje vrijeme najviše o njegovu političkom djelovanju i važnoj ulozi koju je imao u oslobođenju Međimurja od mađarske okupacijske vlasti o čemu sam najmanje znao, ističe Tomislav Žganec.

No, glazbeni talent na njemu je, kaže uz smijeh, ipak preskočio naraštaj, jer čak ni uz pomoć još jednog poznatog hrvatskog pravnika i muzikologa, dr. sc. Slavka Jankovića, nije svladao ni osnove tamburice.

– Tako su, na veliku žalost moje bake, prekinuti jedini pokušaji da naučim svirati, a i njoj i djedu bi sigurno bilo draže da sam se bavio glazbom nego glumom, smije se Tomislav Žganec.

No, bili su ponosni na njegova dječačka glumačka ostvarenja, dodaje, a u tom je kontekstu zanimljiva i činjenica da je jedna od studentica dr. Vinka Žganca na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bila i sopranistica Mirjana Bohanec, odnosno Ana Šafranek u filmu Tko pjeva zlo ne misli, a profesionalno je surađivao i s Elly Bašić, majkom Relje Bašića, neponovljivog gospona Fulira.

S glumom se Tomislav Žganec rastao u trenutku kad ju je prestao doživljavati kao igru i kad je postalo naporno nositi se s prepoznavanjem nepoznatih ljudi, i mislio je da će, stopama svojeg oca Željka, postati strojarski inženjer. No, kad se kao srednjoškolac prvi put susreo s tad novim čudom tehnologije, računala su mu – pomrsila račune.

S toplim uspomenama obitelj Žganec brižno čuva i materijalnu ostavštinu dr. Vinka Žganca, njegove osobne predmete poput pisaćeg stroja kojim je pisao svoju korespondenciju, povećala kojim je čitao u poznim danima, džepni sat koji je uvijek nosio sa sobom i pečat s notnim zapisom, kao i doktorske nostrifikacije.

Tu su i magnetofoni kojima je snimao svoje pjevačice i pjevače, te dva ormara puna pisanih materijala i vrpci sa zvučnim zapisima koje su, govori unuk Tomislav, predana na obradu Institutu za etnografiju i folklor u Zagrebu.

I to taman prije lanjskog potresa u kojem je stradao i Žgančev stan u kojem Tomislav danas živi sa svojom obitelji. Iako obnova još traje, vrijedna ostavština je na sigurnome, no isto se ne može reći i za dio osobne biblioteke dr. Vinka Žganca koja je, spremljena u jednom suterenskom stanu, stradala u poplavi koja je Zagreb pogodila nakon potresa i, nažalost, nepovratno je uništena.

Velika je zato želja Tomislava Žganca da se u neko skorije vrijeme nastavi izdavanje preostalih svezaka velike rukopisne zbirke Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, koju je akademik Žganec pripremio u 11 svezaka, a dosad su izdana samo tri.

– Svakim spominjanjem njegova imena, čuva se uspomena na lik i djelo mojeg djeda. Nedavno sam sa suprugom bio na groblju u Vratišincu, pa smo svratili i u dvorište čakovečkog Odsjeka Učiteljskog fakulteta gdje je i djedova bista i ona muzička klupa koja nas je oduševila! Svaka takva sitnica i spominjanje je lijepo, ali naravno da bismo voljeli da ime Žganec bude što bolje prezentirano. Doista se zato nadamo da će biti izdan i ostatak zbirke popijevki, a uspostavljeni su i odnosi s Muzejem Međimurja Čakovec u kojem će, nadamo se, biti izložen dio djedove ostavštine. Osobno, najviše bih volio da njegov arhiv bude na tragu Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, u kojem je spremljena i kipareva gliptoteka i otvorena je kao jedan kulturni dom za one koji žele proučavati njegov rad, želje su Tomislava Žganca, jer se o liku, životu i radu njegova djeda, zaključuje, još uvijek štošta može otkriti.