Bračni par Dolenčić, četrdesetogodišnja Tatjana i pet godina stariji Vjeran iz Brezja, prije sedam godina upustili su se u avanturu s bobičastim voćem. Njihova priča ima dobar početak.
– Štedjeli smo novac za automobil. No, na kraju smo ga ‘posadili’, pričaju Dolenčići. Na zemlji u Macincu već je bilo nešto voćaka kada su kupili i posadili sadnicu maline. Za koju godinu, od jedne ih je naraslo još tisuću.
– Imali smo toliko toga da više nismo znali kuda bi s plodovima.
Imali smo pune škrinje, a mi smo se malina već pomalo i zasitili.
Onda smo počeli prerađivati, za sebe, objašnjava
Tatjana.
Vjeran
dodaje da je u to vrijeme bila popularna aronija, ali ga to nije
zanimalo, pa su i na imanju u Železnoj Gori, osim malina,
posadili još bobičastog voća: kupine, goji bobice, tayberry
odnosno križanca kupine i maline, crnu malinu, divlji šipak, pa i
smokve
– Treba eksperimentirati, probati nove stvari, a ne se povoditi
za onim što je popularno, objašnjava odabir Vjeran.
– Općenito volimo raditi vani, u prirodi, nešto uzgajati. Još kad bismo mogli od toga živjeti, to bi bilo idealno, govori i dodaje da im je to cilj. Naime, još uvijek ima redovan posao, pa se poljoprivredi posvećuje tek kad mu završi radno vrijeme.
– Meni je to ispušni ventil. Volim pobrati plodove svog rada. Ponekad je naporno jer sve radimo ručno, ali da se, uskladimo se. Tu je i supruga, ali i kćer Tamara koja ima deset godina i koja nam sad već pomalo pomaže. Najviše kad treba jesti, kaže u šali.
Smije se i Tamara koja priznaje da joj je to omiljeni dio posla.
– Kad je berba najviše volim brati u svoj trbuh, a i dio s degustacijom mi isto dobro ide. Kad mama nešto novo složi, onda moram to sve probati, kaže, pa priznaje da ima svoje favorite – džem od smokve i sok od crne maline. Dolenčići su najviše bili okrenuti prodaji svježeg bobičastog voća, no korona ih je primorala na nešto novo.
– Nismo imali problema s prodajom svježeg voća, no kad je krenula
pandemija prodaja je stala. Prodali smo tek 10 posto i morali smo
nešto smisliti, kaže Vjeran.
Stvar je spasila Tatjana.
– Silom prilika morali smo se nekako snaći. Dotad smo od proizvoda imali sirupe i džemove, a onda smo krenuli s matičnim sokovima, danas mogu reći našim najtraženijim proizvod. Riječ je o stopostotnom hladno prešanom soku bez ikakvih dodataka, bez šećera, vode ili konzervansa. Najbolje ide matični sok od kupina kojeg vole trudnice, mlade majke i osobe koje imaju manjak željeza, objašnjava Tatjana. Sama smišlja sve recepte. Većina ispadne odlično, ali priznaje da bude i onih koje nikada ne ponovi.
– Probam sve i svašta, puno eksperimentiram, zanima me kako će što ispasti. Probala sam recimo napraviti džem od vinogradarskih breskvi koji više nikada nisam ponovila, smije se.
S druge strane ima i odvažnih, odličnih kombinacija poput maline i čilija, džema od rajčice i čilija ili pak džema od kestena za koji kaže da je odličan. – Jako je tražen naš džem od smokava. Čak 80 posto tog džema ide za Split i Šibenik. Radila sam i džem od mandarina koji je isto završio na našoj obali, govori pa dodaje da najviše prodaju upravo izvan Međimurja.
U planu im je i proširenje, ali ne više s bobičastim voćem. Vjerana sad zanima ono egzotično, pa zaneseno priča kako se kod nas mogu uzgajati voćke poput manga, ananasa, ali i one za koje je rijetko tko i čuo. Ipak, financije ograničavaju neke planove. No, odustati neće nikako. – Svake godine nešto novo naučimo, ali i nešto novo zeznemo. Ni jedna godina nam nije ista. Možemo mi planirati koliko hoćemo, ali planovi se uvijek mogu promijeniti, poremetiti, govori Vjeran.
Svako iskustvo im je dragocjeno, dodaje, a sigurno je i da žele uzgajati domaću hranu za sebe i druge.
*tekst preuzet iz lista Međimurje, broj 3448