- Među mitovima i legendama u svetomartinskom kraju ima i ona kako prepoznati vješticu
Na Muri se oduvijek lovila riba, mljelo se žito, a nastajale su i legende. Dio priča nastao je i da bi se spriječilo opasno noćno kupanje mlađarije u moćnoj rijeci. O svetomartinskim legendama govori ravnateljica Osnovne škole Sveti Martin na Muri Petra Novinščak, koja se posvetila čuvanju tih legendi.
– Među mitovima i legendama u svetomartinskom kraju ima i ona
kako prepoznati vješticu. Kad se vraćalo s mise, moralo se popeti
na stolicu te baciti žito iza sebe. Ako se žena okrenula, bila je
vještica. Polijevalo ih se i hladnom vodom ako bi došle na
dvorište ili se na njih bacalo željezo kako bi se spriječili
uroci. Obično su ih susjedi slali jedni drugima da začaraju stoku
i usjeve. U ovim krajevima osim vještica obitavao je i bauk koji
je bio posebno opasan za novorođenčad. Kad se noću izlazilo izvan
kuće, lice djeteta moralo se pokriti bijelom gazom. Ukoliko bi
bauk ugledao lice, sjeo je na dijete i ugušio ga, ispričala nam
je naša sugovornica o vjerovanjima iz prošlosti.
Osim vještica i bauka, uz Muru su obitavali zmajevi i
vile.
Mjehurići močvarnih plinova na površini vode ‘dokazivali’ su da
zmaj – diše. Za dodatni ugođaj straha, zadužene su bile ptice
močvarice koje su se gnijezdile po obližnjem šašu te su ispuštale
glasne kliktaje. Prema predaji, svetomartinski pozoj svakog
proljeća, kad naiđu velike vode s planina, u nizini mlati repom
po rijeci i uzrokuje poplave. Svetomartinski pozoj mogao bi biti
i šarkanj, zmaj na kojem jaše staroslavenski bog Perun jer se
Međimurcima uz Muru pokazivao kao ptica vodomar koja je ustvari
začarani vodeni zmaj. Prema narodnoj predaji, šarkanj ili vodomar
može vas odvući u dubine nakon sunčevog zalaska.
– Žitelji našega kraja imaju veliko strahopoštovanje prema rijeci
Muri zbog njene hirovitosti. Moralo se naći krivca za utapljanja
pa se tu našla murska dekla koja je vabila ljude rijeci i utapala
ih. Ja je vidio nisam, ali u ranu jesen kad se iz mrazova soka u
magli pojavi spodoba, vjerujem da se radi o murskoj dekli, kaže
Novinščak.
Murska dekla spada u kategoriju vila, a Međimurce je zapala ona
najgora – vodena. Ako ste se zamjerili vilama one su vas utopile,
a najčešće su stradavali lijepi mladi ljudi. Nakon što otme
muškarca, murska dekla ga ili utopi ili se pomlađen vraća kao
vilenjak. Tijekom dana, kaže predaja, vile su se okupljale kao
jato labudova na Muri a rađale su se u proljeće iz soka mrazovca.
Ako se začarani zaputite za njima, od njihovog primamljivog zova
može se obraniti samo molitvom ili – psovkom, saznajemo od našeg
sugovornika.
Opasno je bilo i kupati se u podne na jakom suncu, jer ste mogli doživjeti halucinacije, a na udici vam je mogao završiti i opasni vodanoj ili vtoplenik ‘prerušen’ u bezrepog šarana. Vodanoji su bili posebno strašni, kosmati ljudi, viši i krupniji od prosječnog čovjeka. Imali su lice, udove i tijelo prekriveno sivim čekinjama a napadali su svakog tko se u podne drzne ući u rijeku. Postoji i ženska inačica vodanoja – lijepa žena, duge kose koju češlja sjedeći na korijenju drveća uz obalu.
Bila su to zla i pakosna bića koja su prijetila ljudima. Bilo je opasno kupati se i nakon ponoći, kad vas je vodanoj mogao odvući u svoje podvodne dvore gdje bi mu ljudi služili kao roblje. Vodanoji su se skrivali kraj mlinskih brana, a često okupljalište su im bila i mlinska kola, pa su ih se bojali i mlinari. Iako su se skupljali oko mlinova, mrzili su ih, pa su često snagom vode pokušali razoriti mlinska kola da bi oslobodili vodu, ispričali su nam naši sugovornici. Murska bića žive i danas, ali u narodnoj predaji.
* tekst preuzet iz lista Međimurje, broj 3439
