U Međimurju je danas rijetkost pronaći staje iz kojih se još čuje mukanje krava, ali obitelji Vranović iz Gardinovca mlijeko i dalje život znači...
Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda 1. lipnja obilježava Svjetski dan mlijeka, kako bi se naglasila važnost mlijeka i mliječnih proizvoda ne samo u našoj prehrani, nego i kao proizvodne grane od koje živi gotovo milijardu ljudi diljem svijeta. U Međimurju je danas, doduše, rijetkost pronaći staje iz kojih se još čuje mukanje krava, ali obitelji Vranović iz Gardinovca mlijeko i dalje život znači…
Trenutno imaju desetak krava, uglavnom pasmine holstein, a nađe
se i koja križanka. Za brigu i hranjenje zadužen je
četrdesettrogodišnji Mario, dok je za mužnju i
preradu mlijeka glavna njegova supruga, tridesetjednogodišnja
Mateja. Kad zatreba, uskaču Marijevi roditelji
Marija i Đuro, koji su još u
mladosti započeli s mljekarstvom.
Svi članovi promoviraju mljekarstvo i svoj kraj na raznim sajmovima
– Oduvijek smo imali krave, barem pet, šest komada i nosili mlijeko u mljekaru. Bilo je jedno vrijeme kaj smo bili bez njih, ali tada sam mužu rekla nabavimo bar jednu, dvije kravice, govori Marija.
Nakon kratke stanke, nabavili su i više od jedne, dvije.
– Došli su iz savjetodavne službe i rekli smo im da bi imali jedno pet krava, a oni su nam rekli: Ma, ili deset ili ništa”. I tako smo počeli ozbiljno. Uložili smo u štalu, muž je još jedno vrijeme bio na terenu, radio, a ja sam brinula o kravama, govori Marija.
Dodaje da su imali i do 25 krava i bili kooperanti jedne
mljekarske industrije, a onda su mladi odlučili
preuzeti.
Mateja, Asja i Mario znaju imena svih svojih krava
– Bilo je 12 krava kad smo mi odlučili nastaviti baviti se mljekarstvom. Suprug je radio kao zaštitar, a ja u trgovini i imali smo troje male djece. U tom je trenutku bilo jasno da će ili stari sve prodati, ili ćemo mi mladi nastaviti. Odlučili smo ostati doma i nastaviti obiteljski posao. U to je vrijeme i cijena mlijeka bila dobra, govori Mateja.
Još dok je bila zaposlena, počela je sa svekrvom raditi sireve, kojima danas nema premca, što potvrđuju nagrade i priznanja: zlatna medalja za svježi sir s rog paprikom, srebrna za svježi sir s cimetom, te bronca za svježi sir s bučinim uljem.
– Svekrva me naučila praviti sireve, a kombinacije smišljam sama, isprobavam svašta da vidim što će kako ispasti. Ima tu svega – od kopra, češnjaka, vlasca, začinskog bilja, lana, chia sjemenki… Nešto mi predlože djeca, pa je, primjerice, sir s cimetom bio ideja Asje, moje najstarije kćeri, pojašnjava Mateja.
– Volim jabuke s cimetom, pa sam htjela probati i sir s cimetom i mama mi je napravila. Ispalo je jako dobro, tak da mama sad to radi i dalje, objašnjava Asja kako je nastao jedan od nagrađivanih sireva.
Ponosna je što ih i sama već zna raditi, iako ima tek devet godina. Obožava životinje, svira saksofon u limenoj glazbi, a kad odraste želi postati boksačica. Mlađe sestre, sedmogodišnja Sara i šestogodišnja Ines plešu balet, priča naša sugovornica.
– Nedavno smo pripremali narudžbu za Njemačku, za vlasnike pekare koji su od nas uzeli sireve. Mjesečno za Njemačku šaljemo oko 200 komada sireva. Trebalo je to sve spakirati, vakuumirati, nalijepiti etikete. Podijelila sam curama zadatke i brzo smo bile gotove, govori mlada gazdarica Mateja koja priznaje da radi od jutra do mraka.
Osim u Njemačkoj, sirevi iz Gardinovca jedu se i u Austriji, Varaždinu, Dubrovniku, čak i na Mljetu, te dodaje:
– Ne znam koliko sati dnevno radim. Dok sve ne napravim, do onda
radim. Dnevno napravim oko 20 sireva, svježih, sušenih, a tu je i
vrhnje, sirutka, mlijeko. Prošle godine su nam suprugovi
roditelji pomogli i uskočili, pa smo uspjeli otići na godišnji
odmor. Nadam se da ćemo imati i ove godine barem pet dana,
kaže.
– Sve se proda, ljudi vole naše sireve. Ima kupaca koji imaju svoje omiljene okuse, iako moramo priznati da je od tvrdih sireva najpopularniji dimljeni. Prodajemo na kućnom pragu, a imamo i dostavu, objašnjavaju Vranovići.
Dvije generacije posvećene mljekarstvu iza sebe imaju bogato iskustvo nagrađeno priznanjima. Okitili su se Zlatnim rogom za najboljeg proizvođača mlijeka, kao i Šampionskim zvonom za kvalitetu mlijeka. A Mateja se pak trenutno bori za titulu najuzornije seoske žene. Prijavila se još lani, no zbog pandemije nije bilo izbora.
– Ljudi sve više gledaju na tradiciju i domaće proizvode i to me potaknulo da se prijavim. Držim se one da je važno sudjelovati, a ne pobijediti. Ali ako se dogodi da pobijedim, onda ću do sljedećeg izbora predstavljati uzorne seoske žene, kaže Mateja koja život i rad na selu ne bi mijenjala ni za što, bez obzira na to što je izuzetno zahtjevan.
* tekst je preuzet iz lista Međimurje, broj 3445
