Severine Lajtman sjećamo se kao talentirane djevojčice koja je oduševljavala na smotrama Lidrana, a danas kraju privodi treći razred Privatne umjetničke gimnazije u Zagrebu. U Čakovcu je u sklopu Tjedna jednakosti odigrala predstavu 'Pogledajme', koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije koju je u djetinjstvu doživljavala kao Romkinja
Kao djevojčica je Severina Lajtman iz godine u godinu oduševljavala svojim interpretacijama na županijskim i državnim smotrama LiDraNo, a danas, kao mlada djevojka s navršenih 18 godina živi u Zagrebu, privodi kraju treći razred Privatne umjetničke gimnazije, a njezin san da postane glumicom još je snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu.
Upravo igra i svoju prvu ‘pravu’ ulogu, u predstavi “Pogledajme” autora Romana Nikolića, koja je u Čakovcu odigrana u sklopu Tjedna jednakosti, u organizaciji Umjetničke udruge djelovanja u kulturi Atrerarij, Centra za mirovne studije i Romske organizacije mladih Hrvatske. Tu smo priliku iskoristili i provjerili što je novog kod Severine i kako se snašla u Zagrebu.
– Super mi je! Iza mene su tri jako lijepe godine u našem glavnom gradu i osjećam se doslovno kao da sam progledala. Imam prijatelje s kojima se družim, nitko me ne gleda kao ‘drugačiju’, a u srednjoj sam školi dobila i više znanja nego dosad u osnovnoj, otvoreno kaže Severina.
U umjetničkoj školi, osim općih gimnazijskih predmeta, pojašnjava, puno se uči i o likovnoj, filmskoj, glazbenoj, medijskoj i scenskoj umjetnosti, a upravo su joj scenske radionice najdraži dio nastave, jer je to početak rada na ostvarenju njezina velikog životnog sna.
– U prvom je planu upis studija glume na Akademiji dramskih umjetnosti, a drugog plana zapravo i nema! (smijeh) Doista ne znam što bih drugo radila, u glumi sam se pronašla i, iako zasad još uvijek imam veliku tremu pred nastupe, kad stanem pred publiku znam da je to – to. Ma, iskreno, volim biti u središtu pažnje, priznaje Severina s osmijehom.
Do svoje je 14. godine živjela u romskom naselju Piškorovec, a tad se s obitelji preselila u susjedni Držimurec-Strelec.
– Nije neka udaljenost, ali maknuli smo se iz naselja, to je bila glavna ideja, da živimo mirnijim životom, pojašnjava.
No, tek je u Zagrebu prodisala punim plućima, slobodnija i
sretnija. Diskriminacija s kojom se kao romska djevojčica i mlada
djevojka susretala tijekom odrastanja tema je i predstave
“Pogledajme”, koja se izvodi od 2017. godine a nagrađena je i
posebnom Nagradom hrvatskog glumišta za izniman doprinos
kazališnoj umjetnosti. Uz Severinu, u predstavi glumi i
Siniša-Senad Musić.
– Predstava govori o svim vrstama diskriminacije, iako ipak više o diskriminaciji prema romskoj nacionalnoj manjini, jer sadrži istinite priče koje sam doživjela ja, kao i Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, dvije glumice koje su u predstavi igrale prije mene. Iz dosadašnjeg iskustva, mogu reći da starija publika nekako bolje reagira na predstavu, a srednjoškolci kao da nisu spremni, kao da im je prevelik zalogaj. Puno mi je ljudi znalo reći da nakon predstave imaju osjećaj krivnje, ali to u neku ruku i je smisao umjetnosti, potaknuti na promišljanje i preispitivanje samog sebe, pojašnjava Severina.
Pitamo je i je li se, po njezinu mišljenju, kod nas u Međimurju imalo promijenila situacija po pitanju diskriminacije i uključivanja romske manjine u društvo?
– Koliko se s jedne strane događaju promjene nabolje, toliko se
istovremeno situacija srozava. Korak naprijed, korak unazad,
stalno je u nekom balansu – koliko se događaju lijepe i pozitivne
stvari, toliko bude i onih loših. Ali, promjene se događaju i
drago mi je zbog toga, jer i mi Romi želimo život kakav zaslužuje
svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava
ili da ga se manje cijeni samo zato što je drugačiji. Ne mislim
tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se
gleda kao ‘drugačije’. A nismo drugačiji, svi smo mi isti,
zaključuje mlada Severina.
