NOSE JE ČAK I U AFRICI Hrvatsku vojnu čizmu iz Belice nosi i predsjednik Milanović koji tvrdi da je bolja od američke

Čizme, koje se za MORH rade u tri varijante, imaju vodonepropusnu membranu pa hodanjem kroz vodu noga ostaje suha, a s druge strane membrana odvodi znoj van

Ove čizme nisu ništa lošije od američkih. Nosim ih od 2013., nosio sam i američke, i moram reći da su ove bolje, rekao je predsjednik Zoran Milanović neki dan u tvrtki Jelen Professional u Belici, međimurskom selu najpoznatijem po proizvodnji krumpira, kojim pokrivaju 60 posto hrvatskih potreba, a tom su gomolju podigli i – spomenik. No, Belica postaje poznata i po proizvodnji vojne i radne obuće, koju osim hrvatskih vojnika nose vojnici još nekoliko zemalja. Čak i u Africi. Tko zna, možda će i ona za koju godinu zaslužiti spomenik usred sela.

– Godinama proizvodimo za Hrvatsku vojsku. Gotovo sve vojne čizme od 1990. nadalje proizvedene su u hrvatskim tvrtkama. Mi smo jedna od tvrtki koje su sudjelovale i radile u razvoju ove čizme, uz Borovo iz Vukovara i Inkop iz Poznanovca. Čizme su se pokazale vrlo dobrima i njihove karakteristike ni po čemu ne zaostaju za sličnim čizmama koje nose druge vojske. Odlučili smo izaći na natječaj kao zajednica ponuditelja jer smo shvatili da samo tako možemo ostvariti ciljeve, a prvi je bio pobijediti konkurenciju. Nama su na tom natječaju konkurencija bile praktički tvrtke iz cijelog svijeta. Bilo tko se mogao javiti, i to ne samo proizvođači, nego i trgovci. Interes za udruživanje je i da plasiramo tu čizmu i druge slične proizvode na svjetsko tržište, što nam je u nekoliko navrata i uspjelo. Na ovaj način možemo biti fleksibilniji i u kraćem razdoblju napraviti veće količine čizama nego da to radimo pojedinačno. Možemo brzo reagirati u slučaju potrebe, pa ako jedna tvrtka nema slobodne kapacitete, uskoči druga – kaže direktor tvrtke Jelen Professional Darko Pintarić.

Čitatelji srednje i starije dobi možda će se sjetiti modne obuće s potpisom Jelena iz Čakovca. Da, to je taj Jelen koji je, eto, silom prilika “evoluirao”. Još 1948. godine u Čakovcu je osnovano poduzeće u kojem je u najboljim godinama radilo na stotine radnika. No, 2012. tvrtka je s posljednjih preostalih 190 radnika završila u stečaju zbog neplaćenih dugova. Račun je dugo bio blokiran, a tvrtka se pokušala izvući iz problema predstečajnom nagodbom s vjerovnicima i reprogramiranjem starih dugova. Nije uspjela. Zahtjev za stečaj pokrenula je Porezna uprava zbog duga od 42 milijuna kuna za poreze i doprinose. No, kroz stečajnu tranziciju nastala je nova tvrtka nazvana Jelen Professional koja je krenula praktički od nule. – Izgubili smo strojeve, strojni park, dugotrajnu imovinu, sve zgrade… Iznajmili smo zgrade i strojni park i počeli raditi. Nakon nekoliko godina uspješnog rada, 2019. pronašli smo zgradu koja se prodavala u Belici površine 7500 četvornih metara, tako da od 1. siječnja 2020. radimo na ovoj lokaciji u Belici – pojašnjava Pintarić koji je bio direktor Jelena d.d. No, crni su dani odavno iza njih.

Danas su dio klastera konkurentnosti obrambene industrije koji okuplja tvrtke koje se bave proizvodnjom određenih proizvoda za obrambenu i vojnu industriju. Interes im je, kaže, u prvom redu protok informacija, suradnja s drugim tvrtkama i zajednički nastup na vanjskim tržištima, zajednička prezentacija proizvodnih mogućnosti kupcima diljem svijeta. Tvrtka sama izrađuje čizme, od nabave materijala do isporuke. Razvija nove proizvode i usavršava postojeće.

– Predsjedniku Zoranu Milanoviću predstavili smo i naše razvojne mogućnosti, odnosno novu generaciju vojnih čizama. Nova čizma je po dizajnu slična prijašnjem modelu, no u nju su ugrađeni materijali s boljim tehnološkim karakteristikama. Kao što se sve drugo mijenja, tako dolazi i do napretka u materijalima te imaju puno bolja svojstva. Nova generacija čizama neće u sebi imati metalne dijelove, što znači da ih detektor metala neće moći evidentirati, što je posebno važno kad se vojska kreće po aerodromima i drugim mjestima koja koriste detektore. Ona je 200 grama lakša, a mogla bi biti i do 300 grama lakša. To znači da će čizma biti od 15 do 20 posto laganija, što će vojnicima koji će ih nositi puno značiti. Imat će svojstvo apsorpcije energije u petnom dijelu. Razvoj novog modela vojne čizme, kao i svih ostalih novih modela, rezultat je rada ne samo odjela razvoja već i svih djelatnika unutar tvrtke – ističe Pintarić. Model vojne čizme koji je 2010. prihvatio MORH radi se u tri varijante.

Zimska je potpuno izrađena od kože, ljetna varijanta osim kože ima i dijelove za propuštanje zraka, a pustinjska varijanta je u boji pijeska. Sve tri čizme imaju vodonepropusnu membranu, pa hodanjem po vodi noga ostaje suha, a s druge strane membrana odvodi znoj van. Godišnje u Jelenu Professional proizvedu oko 10.000 pari tih čizama u sve tri varijante. Uz to, proizvode i nekoliko modela za hrvatsku policiju te vatrogasne čizme. Proizvode oni i klasičnu zaštitnu i radnu obuću, a lani su razvili novi model koji izgleda kao sportska obuća za slobodno vrijeme. Podsjeća na tenisice, tako da nova generacija radne obuće nije više onakva glomazna kakva se nosila prije i kakva se mogla vidjeti na gradilištima.

Obuća se može kupiti preko njihova web shopa.

– Veći dio ukupne prodaje odvija se javnim nadmetanjima i izravnom prodajom krajnjim korisnicima. Tvrtka se sve češće javlja na vanjske natječaje. Uspjeli je nekoliko puta dobiti posao za kenijsku vojsku i Bliski istok. Trenutačno u Belici zapošljavaju 150 ljudi, a u partnerskoj tvrtki u Varaždinu radi ih još četrdesetak. Zakupili su njezinu cijelu proizvodnju, čime si osiguravaju veće kapacitete. Cilj im je raditi i dalje u jednoj smjeni, bez radnih subota. I to je, rekli bismo, određena prednost pred konkurencijom. Većina radnika dolazi iz drugih struka, to su tehničari raznih vrsta, frizeri, trgovci…, radnici bez tekstilne ili obućarske škole.

– Danas imate u Gospodarskoj školi jedan miješani razred tekstilaca i obućara, a potrebe za tom radnom snagom su velike. Malo se učenika upisuje zbog priča o malim plaćama, pa se onda upisuju za neka druga zanimanja. Dolaze nam radnici koji su se školovali za zanimanja za koja radnih mjesta baš i nema, pa kod nas počinju od nule. Trebaju im mjeseci pa i godinu dana da nauče raditi. Ovaj proizvodni program koji mi radimo, vrlo mali broj poduzeća može napraviti. Da to mogu napraviti tvrtke na Dalekom istoku, onda ne bismo mi. Međimurje je i dalje bazen radne snage u tekstilnoj i obućarskoj industriji. Postoji uz našu cijeli niz tvrtki koje zapošljavaju takvu radnu snagu. Te su tvrtke vrlo važne i za očuvanje obitelji i za pružanje mogućnosti velikoj populaciji radne snage da ne mora odlaziti u druge sredine u potrazi za radnim mjestom. Kad ne bi bilo ove industrije, godišnje bi se još nekoliko stotina obitelji moralo iseliti. Pogledaje kako je ta industrija bila važna kroz povijest. Većina ruralnog stanovništva je 60-ih, 70-ih i 80-ih godina upravo u ovim industrijama pronalazila posao, a da nisu, puno bi više ljudi morao otići trbuhom za kruhom, kao što su mnogi Međimurci morali odlaziti u Njemačku, Švicarsku ili Austriju. U devedesetima ta je industrija bila još važnija jer je prehranjivala Međimurce. Tada je u toj industriji radilo 6000 do 7000 ljudi, a to je bilo vrijeme kad je velik broj radnika u drugim industrijama izgubio posao. Žene zaposlene u ovoj industriji hranile su obitelji nakon propasti Građevinskog kombinata Međimurje i metaloprerađivačkih tvrtki u kojima su u najvećem broju muškarci ostajali bez posla. Opstale su samo tekstilna i obućarska industrija.

Kasnije je, krajem 90-ih, došlo je do rasipanja i propasti velikih sustava, no pojavile su se nove tvrtke koje su zapošljavale takvu radnu snagu s iskustvom. To su industrijski radnici. Pojavila se Calzedonia, Haix, Paul Green… koji su zapošljavali tu radnu snagu, većinom žensku s relativno niskom obrazovnom strukturom. Ova industrija je i dalje važna, pogotovo za očuvanje obiteljskog života u ovom kraju. Tvrtka smo koja zapošljava većinom žensku radnu snagu i omogućavamo rad u jednoj smjeni, bez radne subote i nedjelje, pa se radnice mogu posvetiti obiteljima poslijepodne tijekom radnog tjedna, subotom i nedjeljom, a muški dio obitelji, na žalost ili na sreću, može otići ili u Njemačku ili u neku drugu industriju u kojoj se može više zaraditi – kaže Pintarić. Zasad nisu imali potrebe zapošljavati strane radnike, kao što to rade neke druge tvrtke iz obućarske branše. Glas o niskim plaćama oduvijek prati te dvije industrije. U svjetskoj podjeli rada za tekstilnu i obućarsku industriju određene su takve plaće. Jednostavno je to tako. Zakon tržišta. – Vlada mišljenje da svi u obućarskoj industriji primaju minimalne plaće. To nije točno. Najmanji broj minimalnih plaća je statistički upravo u toj industriji. Primanja su 20 posto veća nego što to pokazuje statistika. Istina, plaće su niže nego u drugim sektorima, a pokušao sam vam objasniti i zašto. Primanja su rasla i zahvaljujući olakšicama koje je omogućila država. No, to ne znači da su one tako niske da nitko ne želi raditi, jer da je tome tako, onda pretpostavljam da te industrije ne bi ni imale radnu snagu. Možda će se to u budućnosti i dogoditi, ali zasad nije. Sve je to stvar tržišta… Za većinu radnika koji rade u ovim industrijama kod nas na sjeverozapadu ne postoje zamjenska radna mjesta. U slučaju zatvaranja ovih grana, ti bi zaposlenici trebali potražiti zaposlenje u drugim sredinama. Ne vjerujem da će netko u Međimurju otvoriti IT tvrtku s 2000 ljudi jer takvog kadra jednostavno nema. Nitko neće otvoriti, na primjer, veliku farmaceutsku tvrtku, ako nema farmaceuta.