Oštru prosvjeduju protiv planiranja plana promjena bez rasprave i uvažavanja prijedloga stručnih radnika iz prakse
Društvo socijalnih radnika Međimurja poslalo je otvoreno
pismo Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i
socijalne politike. Pismo donosimo u nastavku u cijelosti.
– Obraćamo se po tko zna koji puta ministarstvu nadležnom za
socijalnu skrb, kao i čeonoj strukovnoj udruzi, sada
potaknuti prijedlogom “akcijskog plana i prijedlogom
novog Zakona o socijalnoj skrbi, te naročito činjenicom da je
sadašnje ministarstvo ponovo planira promjene u socijalnoj
skrbi, bez uvažavanja prijedloga koje stručnjaci iz prakse
ponavljaju već dvadesetak godina, bez evaluacije pogrešaka iz
prošlosti.
Oštro prosvjedujemo protiv planiranja plana
promjena bez rasprave i uvažavanja prijedloga stručnih radnika iz
prakse.
Smatramo osnivanje Zavoda “kozmetičkom”
promjenom koja je skupa i neće donijeti ni one ishode koji
se navode ( ujednačavanje struke, podrška stručnim radnicima) jer
kao prvo, neujednačenost struke nije gorući problem prakse, a
podršku stručnim radnicima ministarstvo može pružati kroz
postojeće organizacijske resurse. Zavodi ili slične
organizacijske tvorevine su bile osnivane u dva navrata do sada;
potpuno je jasno da se ne radi o stvarnim kvalitetnim
organizacijskim promjenama, već promjeni imena onoga što već
postoji.
Osnivanje “akademije” je također potpuno
nepotreban trošak jer su za stručno osposobljavanje nadležne
strukovne komore, kao i ustanove, kao i ministarstvo.
Ministarstvu predlažemo da kroz postojeće organizacijske odjele
donese u suradnji sa strukovnim komorama i ustanovama plan
edukacija.
Od 2000. godine se ponavlja MOLBA da se iz
centra za socijalnu skrb priznavanja prava na novčane naknade
koje su povezane sa zdravstvenim stanjem korisnika stavi u
nadležnost mirovinskog ili zdravstvenog sustava, jer se radi o
upravnim postupcima u kojima socijalni radnik, psiholog nemaju
nikakav stručni dio, a troši se njihovo vrijeme. Radi se o
novčanoj naknadi do zaposlenja, koja je prije svega mizerna po
iznosu i koju su neko vrijeme isplaćivali zavodi za
zapošljavanje; zatim doplatak za pomoć i njegu – pomoć koja
je striktno vezana uz komisijsko utvrđivanje zdravstvenog stanja,
ako i osobna invalidnina. Psihosocijalni rad za ove korisnike bi
trebao biti vezan uz uključivanje korisnika u života zajednice,
uključivanje u grupne, individualne tretmane , a ne piskaranje.
Slična je situacija i sa pomoći koja se u ovom zakonu naziva
“zajamčena minimalna naknada” a koje su dijelom korisnici koji su
nezaposleni i sposobni za rad.
Od 10 socijalnih radnika, njih 6 radi samo te poslove a to su
upravno pravni poslovi a ne poslovi socijalnog rada, od svog
vremena socijalni radnik je više od pola u dokumentaciji koju bi
mogli prikupljati upravni pravnici i pravnici ili priučeni
referenti. Ovo je nevjerojatno rasipanje znanja, vremena i
stručnosti čitave vojske socijalnih radnika koja bi mogla i te
kako pomoći korisnicima na terenu.
Rješavanje pritužbi – prije svega postoji
legitimni način podnošenja pravnih lijekova; osim toga uz svakom
centru za socijalnu skrb ili ustanovi nezadovoljstvo radom
stručnih radnika korisnik može prijaviti ravnateljici ili
ravnatelju; isto tako se nesavjestan rad stručnjaka može
prijaviti strukovnim komorama. No kako to očito nije zadovoljilo
dosadašnja ministarstva ni javnost – pri posljednjoj intervencije
inicijative “spasime” otvoren je tzv. “kanal za pritužbe” koji
još uvijek funkcionira. Radi se o kanalu koji vodi od korisnika
do ministarstva, mi nemamo uvid u to kako taj kanal funkcionira.
No eto, važno je da se zna da to već postoji, pa nije nužno
osnivanje još jednog tijela za pritužbe.
Pitanje uvođenja supervizije za stručne
djelatnike – već je prošlo nekoliko pokušaja i pilot
projekata, molimo da izvršite uvide i evaluirate što je bilo
dobro što nije. Sadašnja je poteškoća da stručni radnici teško
ulaze u superviziju zbog toga što ne mogu odvojiti vrijeme za to,
kao ni za edukaciju. U sustavu se osjeća nevoljkost da se stručni
radnici bave edukacijama i supervizijama u radno vrijeme, jer
nije jasna poruka da je to nešto što spada u rad i ulaganje je u
rad i stručne radnike.
Pitanje kompetencija stručnih savjetnika u
ministarstvu i njihove etičke odgovornosti – jedno od
vrlo teških pitanja, jer je dio savjetnica radio u praksi i
zaista nije jasno odakle takav nedostatak znanja, poznavanja
prakse ali i zakona. Možda je to slaba točka kojoj bi neka vrsta
akademije i te kako pomogla.
Neuvažavanje struke i znanosti – dio
znanstvenika je u više navrata tražio promjene, nudio rješenja
ali nije bilo prostora za njih. Postoji niz istraživanja koja su
provedena s korisnicima i svima je jasno kakve su promjene
potrebne, samo ih nije moguće iskomunicirati nadležnom
ministarstvu.
Pitanje zbrinjavanja djece – molimo hitno
evaluirati štetne posljedice
deinstitucionalizacije jer zatvaranjem odnosno
transformacijom ustanova za smještaj djece i odraslih nije došlo
do stvaranja dodatnih resursa za rad s obiteljima na terenu, a za
dio korisnika ovakav rad nije moguć. Dio korisnika stanuje u
primjerice naseljima u kojima je pucanje iz oružja svakodnevnica,
tako da pružanje usluga na terenu dovodi u pitanje sigurnost
stručnih radnika; isto tako nedobrovoljni korisnici jednostavno
neće dopustiti pristup u kuće i tako dalje. Trenutno zbog
nedovoljno smještaja 150 djece koja su u potencijalnom riziku,
smještavaju su djeca koja su najviše ugrožena u prekapacitirane
udomiteljske obitelji i postojeće domove za djecu i za starije i
psihički bolesne. Usluge smještaja kada je ustanova ili
udomiteljska obitelj prekapacitirana znači da ljudi koji rade za
korisnike nemaju dovoljno vremena, znanja, ni drugih kapaciteta
da se bave njima.
Znači, samo ih “smjestimo” i nadamo se najboljem. Povratno možemo
čitati u medijima kako su “dječji domovi prepuni jer nema
dovoljno posvojenja”, što je netočno iskrivljavanje podataka.
Hitno je potrebno osigurati udomiteljske obitelji i stambene
zajednice, ili otvoriti centre za pružanje usluga u zajednici SA
STACIONARNIM SMJEŠTAJEM u kojima bi se mogla smjestiti djeca i
istovremeno provoditi tretman za njihove obitelji. Nema
kapaciteta za smještaj oko 40 djece s poremećajima u ponašanju,
nema psihijatrijskih ambulanti ni odjela u manjim mjestima
za poteškoće ovisnosti. Djeca su u tretmanu centra na način da
možemo nemoćno gledati kako propadaju.I da, možemo napisati
molbe za smještaj svim domovima, prikupiti odbijenice, poslati
ministarstvu i čekati da ono “prisili” neku od ustanova da dijete
primi.
Provođenje mjera stručne pomoći
roditeljima: za vođenje mjera stručne pomoći
roditeljima nužno je osigurati dovoljan broj stručnih voditelja,
pošto je to jedina mjera koje za sada postoje a koje bi trebale
dovesti do promjena u obitelji i značiti da su obitelji
sigurne. Iznosi naknada su uvredljivi za stručne radnike .
uvjeti u kojima rade su ugrožavajući za njihov život, zdravlje a
po harangi nakon nesretnog ishoda u obitelji iz Nove
Gradiške, opasni i za dostojanstvo i integritet voditelja
mjera. Molimo da se hitno donese pravilnik kojim će se
adekvatno platiti rad voditelja, jer ih sada nema dovoljno.
Smještaj starijih, osoba s invaliditetom i
nemoćnih – trenutno je nezbrinutih odraslih osoba kojima
je potreban smještaj bilo u adekvatnu ustanovu ili udomiteljsku
obitelj na našem području 100. Hitni smještaji realiziraju
se u ustanovu za smještaj psihički bolesnih, čime se ugrožavaju
osnovna ljudska prava korisnika. Nedostaje smještaj za osobe s
intelektualnim teškoćama, udomiteljskih obitelji, obiteljskih
domova,
Zbrinjavanje žrtvi nasilničkog ponašanja u
obitelji: nema dovoljno stručnih ni smještajnih
kapaciteta za specifične kategorije žrtvi:
Međuresorna suradnja u suzbijanju nasilja :
ministarstvo nadležno za socijalnu skrb je preuzelo vođenje u
ovom području, što znači da je sada međureosrna suradnja još
lošija. Ciljane edukacije su provedene “ad hoc”, (održavaju se u
petak a sudionici dobiju obavijest 2 ili 3 dana ranije) drugi
dionici se ne odazivaju na sastanke, na edukacije jer smatraju da
je to posao socijalne skrbi. Ostali dionici nas iz socijalne
skrbi tretiraju točno onako kako nas tretira i ministarstvo – kao
da smo potpuno nevažni, bez autoriteta i ništa što tražimo od
njih nije bitno ni relevantno.
Budućnost udomiteljstva: povećanje naknade od 10
posto neće uopće bitno promijeniti situaciju, ne dok cijena
smještaja u ustanovama i u udomiteljskim obiteljima ne bude
izjednačena. Udomitelji trebaju i druge usluge, za koje se moraju
sami pobrinuti ( supervizije, edukacije). Kako je sada već malo
nezaposlenih ljudi, za udomiteljstvo koje je potplaćeno će se
odlučiti udomitelji iz entuzijazma, ali zbog toga koliko je teško
brinuti o našim korisnicima, taj entuzijazam brzo hlapi. Bojimo
se da ovaj oblik zbrinjavanja djece i odraslih nema budućnosti,
naročito ne uz ovakav tretman.
Nakon upoznavanja javnosti sa “akcijskim planom” smatramo da nam
je dužnost upoznati javnost i cijenjenog ministra nedostacima
koje sadrži i plan i budući Zakon o socijalnoj skrbi. Otvoreni
smo za dijalog i predlažemo da se oformi nova radna skupina koja
će donijeti provediv i manje skup i manje promašen akcijski plan,
koji neće donijeti formalne promjene, već stvarno poboljšanje u
sustavu, a time i prevenciju mogućnosti pojave nesretnih ishoda –
stoji u otvorenom pismu Društva socijalnih radnika Međimurja
koje potpisuje Renata Sever, dipl. soc.
radnica.