Međimurci naši, poslje posla na gruntu, najte zabiti na aldomaš!
Proljetno doba izvuklo nas je iz udobnosti naših kuća jer, kak se
i šika, posel na gruntu se mora naprajti. Trova raste,
trebalo bu ju kositi, flanci i seme čekaju, treba ih saditi, drva
su zrušena, treba ih cepati i posprajti.
Bilo da posao rade žene ili muškarci, po završetku istoga, zna se
kaj je običaj v Međimurju. Treba si spiti ili pojesti aldomaša.
Riječ aldomaš po svojoj definiciji označava čin
nuđenja i ispijanja vina, ili nekog drugog pića, kako bi se
obilježio završetak odrađenog posla, sklopljenog ugovora,
uspješnog trgovanja i slično. Oni koji piju aldomaš su
aldomašniki. Aldomaš svoje korijene ima u latinskom jeziku gdje
glasi aldomassio.
Prvobitno taj čin podrazumijeva žrtvovanje, prinošenje žrtve,
gozbu prilikom pričesti, a u starijem hrvatskom i ugarskom pravu
označava simboličan čin popraćen blagoslovom i pićem koji je
znači da je obveza izvršena. U međimurski dijalekt se aldomaš
ušuljao iz mađarskog jezika gdje glasi áldomás što u prijevodu
znači žrtva ili zdravica. U svakodnevnici Međimuraca aldomašem se
naziva i pripremljena gozba za težake, pomoćnike i majstore nakon
dobro obavljena zajedničkog posla, najčešće nakon žetve, berbe,
sadnje, gradnje kuće, spremanja drva i slično.
Cijeli trošak aldomaša, pića i hrane snosio je gazda kojem se
pomagalo u poslu. Aldomašniki su većinom bili prijatelji gazde
ili radnici koji nisu svoj posao naplaćivali novčano, već im je
aldomaš bio nagrada za pomoć. Uspješno trgovanje na nekadašnjim
placevima također je završavalo aldomašom što je označavalo da su
i prodavatelj i kupac zadovoljni sklopljenim ugovorom.
Znači Međimurci naši, poslje posla na gruntu, najte zabiti na
aldomaš.