NIKAD ISPRIČANA PRIČA Bivša rukometašica Iva Pongrac unatoč urođenoj tjelesnoj mani nije odustala od svojih snova

Takva je bila i ostala rukometašica Svetomarščica Iva. Danas je 30-godišnjakinja i dalje mamin ponos. Majka Irena ispričala je priču pisanu "njezinim perom, kroz njezine naočale".

Doktorica veterine Irena Vičević danas živi i radi u Bjelovaru, a porijeklo joj je svetomarsko. Starije generacije je znaju, znaju je vršnjaci. Na današnji dan, rezerviran za ljubav, želimo je istači kao ženu, suprugu i majku koja je s mnogo ljubavi u ondašnjoj obitelji Pongrac u Svetoj Mariji živjela život za svoju Ivu koja je ovdje tiho i nenametljivo sportski i životno stasala u rukometašicu reprezentativnih dometa. Danas je 30-godišnja Iva Pongrac i dalje mamin ponos. Irena nam je ispričala priču pisanu “njezinim perom, kroz njezine naočale”.

– Generacija djece rođene 90-ih godina prošloga stoljeća, zapravo je ratna generacija “prijelaza”. Prijelaz iz “kasarni” u “vojarne” nije u našem kraju prošao u tišini. Djevojčica rođena s obostranim iščašenjem kukova i s prognozom da neće dugo prohodati, a kamoli potrčati – početak je Irenine priče o njezinoj Ivi, a potom nastavak: – Bolnica Varaždin, kirurgija- ortopedija. Mjesec srpanj 1991. Iz kasarne do bolnice čuli su se rafali, pucnjava u zrak. Uzbune i strka…

Djevojčica je sanjala svoje sportske snove od malena

S bolničkog odjela, trkom, u maminom naručju u sklonište u podrum! Ni u metalnom oklopu koji je ravnao bolesne kukove nije mirovala; tanke nožice su stalno bile u pokretu. Nakon jedne godine liječenja, boli i brige, djevojčica je prohodala; nije prestala trčati, ganjati loptu i skakati. Hiperaktivni djevojčuljak duge kose koji stalno izmišlja igre s prijateljima; loptanje i trčanje – rekla je Irena i zastala. Nastavila je nakon dubokog uzdaha; – Ostalo je povijest; najbolji strijelac na Rukometnom prvenstvu za osnovne škole, lijevo krilo u RK Podravka, reprezentativka Hrvatske.

Marljiva učenica u osnovnoj i srednjoj školi, doduše bilo je tu i “kampanjca”, prepisivanja, zabavljanja, izlazaka s društvom. Nije život bio samo škola i sport. Rektorova nagrada na fakultetu. Zaposlenje i obitelj. Danas je sport naporno trčanje za sinom. Ostale su lijepe uspomene, putovanja i upoznavanje različitih zemalja i kultura. Puno prijatelja i radne navike. Eto to je moje današnje viđenje odrastanja moje djevojčice- rekla je mama i dodala kako se Iva i sada preziva Pongrac. Živi s Filipom Takačem i sinom Franom Takačem. Nisu se vjenčali… čeka se corona the end!

Mlada obitelj živi i radi u Zagrebu 

Iva je na porodiljnom, sin ima 8 mjeseci. Mama kaže kako je mlada obitelj sretna. Planovi za budućnost? – Ostati u poduzeću gdje radi; u dobrom radnom i prijateljskom okruženju, sa stimulativnim primanjima za mlade ljude (LIDL), u sektoru nabave i ugovora s kupcima – kaže mama i dodaje: – Viđamo se dovoljno često da nas unuk Fran toliko umori, da nam poslije igre s njim treba par dana odmora – kaže baka.

Kada smo je zamolili da zanimljivim, nezaboravnim događajima, obnovi sjećanja na Ivino sportsko odrastanje, trenutke koji će zauvijek pamtiti: – U nižim razredima Osnovne škole Sveta Marija, Iva je obožavala loptu. Ona kao uči u sobi; mir i tišina. Roditelji rade svoje poslove. Nakon par sati mira, idem pogledati što to dijete radi da je takva tišina… njoj prst ruke otečen, nabubrio, crven. Mislim neka alergija? Ili se lupila? Na večer zove majka Ivinog prijatelja Nikice. Veli da su djeca igrala rukomet na igralištu, lopta je odletjela u grm. Kad su izvukli loptu, iz grma su poletjele ose i izgrizle, izbole, spikale djecu. A mi smo bili uvjereni da dijete uči u sobi. Nismo znali da se Iva iskrala na igralište! – završila je uz smijeh krenuvši na drugu, isto tako zanimljivu priču.

– Kada je Iva igrala za mlađu ekipu Podravke, na jednoj reprezentativnoj utakmici prve ekipe dobila je zadatak, a to je tada bila čast za mlade igračice, brisati parket. Svi smo
bili uzbuđeni: dijete će biti na televiziji pa iako kao brisačica poda. I dogodilo se, neki nadobudni navijač bacio je plastičnu bocu punu vode na igralište, sve mokro, pliva, utakmica prekinuta. Trči Iva s metlom, spužvastom krpom s resama na sredinu terena. Svi smo se smijali, a Iva se srdila na nas- jedna je od skrivenih sportskih tajni rukometašice koja je kao mala jednostavno rekla roditeljima već u 4. razredu OŠ da bi željela igrati rukomet.

– A kam deklica? – pitali bi oni premda su znali da u njihovoj blizini 20-tak i nešto kilometara preko Drave postoji vrsni rukometni klub kamo su je roditelji dva puta tjedno vozili na treninge. Danas će naša sugovornica reći kako je isprva to bilo dva puta tjedno, a kasnije kada se povećavao broj treninga i utakmica povećao se i broj putovanja u Koprivnicu. U razgovoru nije zaboravila niti djeda koji im je “pomagao”. Lakše je postalo kada je tamo upisala srednju školu, postala je Koprivničanka.

Školske obveze i rukomet postali su skladni. Prošla je sve mlađe selekcije reprezentacije, mlađu kadetsku, kadetsku, juniorsku, a kasnije je bila pozivana i u seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Po vokaciji je igrala lijevo krilo. U RK Podravka je igrala 14 godina, od početka igranja (2000. godina, pa sve do 2014. godine). Tada je uslijedio rastanak, otišla je u Njemačku, u jedan prvoligaški klub na probu, ali se transfer na kraju ipak nije dogodio. Poslije toga je polako okretala rukometu leđa, rukometu koji joj je dao sve što se dati može – ostvarene želje.