Volontiranju se priključila posredstvom projekta, a rad na volonterskoj osnovi je usrećuje i ispunjava je u punini. U mislima su joj gotovo svakodnevno stradali na Banovini
Josipa Žvorc iz Turčišća danas ima 21 godinu. Završila je Srednju školu Čakovec, smjer medicinska sestra/tehničar te je trenutno na drugoj godini preddiplomskog stručnog studija sestrinstva na Sveučilištu Sjever u Varaždinu.
Kaže kako u njenim venama teče “krv humanosti” stoga i ne čudi što je odabrala i zvanje u kojem će pomagati ljudima. No i prije diplome odlučila se na pomaganje, već u srednjoškolskim klupama kada se kao volonterka priključila GDCK Čakovec.
Prvi veći volonterski zadatak bio joj je rad na projektu “Za zajednicu – volonterski interventni timovi” gradskog društva Crvenog križa Čakovec, ACT grupe te Srednje škole Čakovec.
– Taj me je projekt uvrstio u Interventni tim GDCK za što su mi poticaj bili stariji kolege iz škole – kaže i dodaje kako su joj prve akcije bile demonstracija prve pomoći vrtićkoj djeci te umirovljenicima, akcija mjerenja šećera i krvnog tlaka, pokazne vježbe u suradnji s drugim službama, osiguravanje brojnih utrki.
– Te su mi akcije bile veliki poticaj za nastavak volontiranja, kako meni tako i mojim kolegama, najviše zbog toga jer su se brojne akcije odnosile na primjenu znanja iz srednje medicinske škole – kaže i pojašnjava kako joj je rad u Interventnom timu donio još dodatnih znanja i vještina putem brojnih edukacija i vježbi koje su polazili kao budući članovi spomenutog tima.
Josipa u akcijama Interventnog tima?
– Svaka je akcija novi izazov i nosi svoju određenu težinu i odgovornost. Ipak, u svom dosadašnjem radu moram istaknuti one najzahtjevnije, a to bi bio odlazak na područje pogođeno potresom. Terenski rad je uvijek nepredvidljiv i treba biti spreman na sve situacije i prepreke – ističe.
Rad na stradalom području?
Sve je počelo već u Međimurju kada smo nekoliko dana sortirali
donacije koje su stizale u dvoranu MESAP u Nedelišću. Zadaci na
području pogođenom potresom su se odnosili na zbrinjavanje
korisnika, dobavljanje potrepština istima, pružanje medicinske
skrbi, pakiranje i podjela paketa, rad u centralnom skladištu,
pomoć pri preseljenju korisnika u svoje domove te pružanje
neophodne psihosocijalne pomoći koja im je u tom trenutku najviše
značila.
Svaki terenski rad nosi pozitivne i negativne okolnosti koje u nama probude određene reakcije i emocije za koje nismo ni svjesni da su u nama, ali sve nas to priprema na daljnje izazove u životu. Moj prvi odlazak na Banovinu, točnije u Sisak, bio je dva dana nakon velikog potresa koji je to područje razorio, gdje smo pet dana zbrinjavali korisnike u prihvatilištima. Zatim sam se priključila trećem interventnom timu, koji je bio u Petrinji gdje smo djelovali devet dana.
Kao humanitarka, čuvaš li u sebi neke poruke?
Prvu i gotovo jedinu – “Dobro se dobrim vraća!”. Tako se i sva dobra dijela koja činimo za druge, vraćaju i nama. Smatram da ako čovjek nosi humanost u sebi uvijek će ustrajati za dobrobit zajednice.
Što reći za kraj?
Voljela bih zahvaliti svima koji su doprinijeli svojim donacijama i pružili pomoć ljudima u nevolji. U nevolji se pravi prijatelji poznaju, tako sam i ja stekla nova prijateljstva u ovoj situaciji. Željela bih posebno zahvaliti članicama interventnog tima Sari Strbad, Petri Jambrošić, Amandi Milković te Isabell Erin Sabol na uzajamnoj podršci i pomoći koja mi je u teškim trenucima puno značila. Upravo tada je važno timski djelovati i držati se zajedno kako bi odradile zadatke najbolje što možemo i znamo – rekla je mlada humanitarka iz čijeg se razgovora da naslutiti da je kroz ovo vrijeme rada i djelovanja u pomaganju drugima izrasla u posebnu, veliku djevojku.