U nepunih 14 dana od pojave dramatičnih i traumatičnih nedaća u Banovini on je tri puta bio na tom trusnom području. Svaki puta se vraćao jači i veći kao i uostalom iz svih humanitarnih akcija u kojima je sudjelovao u ratu i miru.
Ime 54-godišnjeg Čakovčanca Pave Jazvića nadaleko je poznato među hrvatskim braniteljima, ne samo kao predsjednika HVIDR-e Jug Čakovec, već kao čovjeka koji je u tu funkciju ugradio sebe obavljajući je onako kako to braniteljske regule nalažu, već je u nju ugradio sve ljudske vrline koje posjeduje od kojih je u prvi plan isplivala humanost.
I zato kada ona nažalost mora isplivati na površinu tu je on.
Rođen u Odžaku, oženjen, otac dvije kćeri. Prije rata radio
sje u Austriji i kada je počela agresija na Hrvatsku
napustio je ondašnji posao i s bratom Ilijom, koji je bio u
Njemačkoj, vratili su se braniti Domovinu. Ilija se prijavio
u Osijeku, u 106. brigadu, a Pavo je otišao u Zagreb i
prijavio se u HOS. Treći brat Božo, razmijenjen je u Nemetinu
14.8.1992. da bi se priključio obrani Domovine u 9. bojnu u
Splitu.
O svom ratnom putu i dolasku u Međimurje Pavo će dalje: – U lipnju 1992. godine prebačen sam iz HOS-a Zagreb u HOS Čakovec. U HOS-u sam bio do početka kolovoza 1992. kada je HOS pripao pod 54. Samostalnu pješačke bojnu Čakovec s kojima odlazimo na bojišta. Sada kao njihov pripadnik ranjen sam već 26. kolovoza 1992.godine – s uzdahom će.
Ranjen je u kuk, kralježnicu i zdjelicu što mu je za posljedicu donijelo kraću nogu koja mu je danas bez funkcije i zato teško hoda, a uz pomoć štake. Imao je i unutarnje ozljede trbušne šupljine.
– Moja invalidnost je tjelesna i uz pomoć obitelji i vjere u Boga dobro se nosim sa svim bolovima i problemima koje nosi život invalida dodat će pun samopouzdanja. Dodat će i to kako je od dolaska među međimurske ratnike ovdje zauvijek i ostao.
Imamo osjećaj da Vas taj invaliditet još više potiče na sveprisutnost u mnogim događajima, akcijama?
– U pravu ste i držim da invalidi, bez obzira na tjelesni
nedostatak, još mogu biti korisni u društvu, svojoj okolini,
naravno sve u okviru njihovih mogućnosti kaže ponosno.
– Oduvijek sam volio pomagati ljudima samo što se sada pojavom društvenih mreža nekako više piše i više se zna kome je pomoć potrebna, a prije toga je bilo teže doći do onih koji su samozatajno u bolu i tuzi vapili za pomoći. Pronalazili smo ih, a svaka pomoć je osobno mene, a vjerujem i moje suradnike još više čeličila.
Krenimo od bližeg prema daljnjem. Koliko puta ste od 29. prosinca do danas bili na Banovini?
– Tri puta. Prvi put 2.siječnja kada smo vozili pomoć oko 10 tona prehrambenih proizvoda, voća i povrća, higijenskih potrepština, odjeće, obuće, deka i pokrivača. Drugi puta je to bilo 5. siječnja kada smo tamo vozili crijep, a treći puta prije tri dana kada su u našim vozilima bili kreveti madraci i posteljina.
Vaši suradnici u tim humanim misijama?
O tome će Pavo ponosno: – To su sve moji prijatelji i poznanici, ljudi velikog srca koji na svaki moj poziv za pomoć drugima samo kažu: ,,Reci kada i što treba”. Uvijek podržavaju svaku moju akciju jer znaju da će pomoć otići zaista onima kojima je pomoć potrebna. Neću ih ponaosob isticati, bojim se da mi mogao nekoga izostaviti – kaže.
Kako ste ih pronašli i kako ih pronalazite?
– Neki su se sami javljali kada su čuli ili pročitali da organiziram neku akciju, neke od njih sam zvao i pitao žele li se uključiti u akciju i lanac dobrih djela se nadograđivao i vjerujem da će to ići daleko sve dok će misije humanosti trajati…
Osjećaj povratka s humane misije?
– Taj osjećaj je neopisiv, kada vidite da ste uradili nešto
dobro, da ste pomogli i nekoga usrećili, kada vidite osmijeh na
licu i suze u očima onih kojima ste pomogli, to čovjeku daje
snagu da opet i opet iznova pomažete svima kojima je pomoć
potrebna. Dobra strana pomaganja je što na Banovini imam
dosta poznanika, no pomoć sam vozio u Caritas Sisačke
biskupije jer oni najbolje znaju kome je pomoć potrebna.
– Volio sam pomagati od djetinjstva i odrastanjem, a ranjavanjem i odlaskom u mirovinu nisam se želio prepustiti stihiji, pitao sam se kako još mogu biti koristan s obzirom na svoju tešku invalidnost ? Odgovor nije trebalo tražiti dugo. “Teme” humanoga rada dolazile su same… Redale su se tužne ljudske sudbine, pojavljivali su se ljudi kojima je pomoć potrebna, a često ne znaju kome bi se obratili – ponudio je odgovore, no neizostavno je istaknuo kako kod pomaganja potrebitima nije dolazila u obzir samo materijalna pomoć, često je bilo i da im je potreban netko tko bi ih saslušao, razgovarao, utješio, dao nekakav savjet što i kako dalje…
Redaju se Vaša dobra djela, ali i suradnika je sve više…
– Ovisi o kakvoj pomoći je riječ, ali sve su to ljudi koji hoće i žele pomoći. To su ljudi koji sami kažu na koji način žele pomoći, bilo da daruju svoje proizvode, da nude prijevoz, da ponude da kupe određene proizvode, da svojim radom daju doprinos humanitarnoj akciji. Pitate me, kako doći do njih, kako ih pronaći?. Relativno lako je potaknuti ljude na pomaganje jer su Međimurci jako dobri ljudi i kada vide da je sve transparentno, da je sve dostupno i sve dokumentirano, kada vide kuda i kome ide njihova pomoć rado se odazivaju mojim humanitarnim akcijama.
U tim akcijama ima i posebnih koja režu sjećanja?
– To je nabava dvaju invalidskih kolica, kreveta za nepokretnu osobu, tri velike humanitarne akcije za Vukovar,akcija za poplavljenu Posavinu, humanitarne pomoći za međimurske branitelje, evo i ova sada pomoć za potresom pogođenu Baniju, ali i svaka druga akcija kojom nekome pomognete pojedinačno u trenutku kad im je pomoć potrebna je posebna i čini vas na drugi način posebnim, plemenitijim.
Tražili smo od Pave da ipak istakne neku posebnu, a on će na to: – Sve akcije su mi posebne, svaka na svoj način, ali nekako posebna mi je akcija ,, Međimurje za svoje branitelje” kada smo skupili i odvezli 76 paketa za Božić međimurskim braniteljima bez ikakvih primanja ili koji žive od socijalne naknade 800 kn. Prošli smo skoro cijelo Međimurje, došli do svakog branitelja s popisa koji smo dobili od nadležnih službi, saslušali ljude i njihove probleme…, to se ne zaboravlja. Pamtim svaku od stotinu ispričanih priča… i dodaje kako mu snagu za sve to daje potpuna podrška obitelji.
Uz to ste predsjednik UHVIDR-a “Jug” Čakovec?
– Udruga HVIDR-a “Jug” je osnovana u ožujku 2015. godine kada sam izabran za predsjednika Udruge na koju sam ponosan jer iza nje stoje rezultati – kaže. Istaknuo nam je kako Udruga obilježava sve važne obljetnice novije povijesti i Domovinskog rata, svake godine odlaze na proslave Dana pobjede u Knin, Dan pada Vukovara, uključuju se u akcije košnje ambrozije i druge aktivnosti. Promoviraju istinu o Domovinskom ratu na način organiziranja promocija knjiga i prikazivanja filmova s temom Domovinskog rata.
Pavo je još nadodao: – Trudimo se biti aktivni i sudjelovati na svim tim događajima, bilo da idemo organiziranim prijevozom ili osobnim vozilima. Za sebe će reći kako mu kod toga invalidnost nije prepreka jer je s njom naučio živjeti. – Svaku prepreku se trudim rješavati ,,u hodu” na ovaj ili onaj način, ali ne odustajem – dodaje.
Nedavno ste se preko osobnog Facebook profila oštro obrušili na jednu skupinu kritičara?
-Kritičara je uvijek bilo i uvijek će
biti. Dapače, svaka konstruktivna kritika je dobrodošla u smislu
da poboljšamo svoj rad. Ali kad osobe koje nisu ni “prstom
mrdnule”, pune nekakve negativnosti i nezadovoljstva svojim
životom, u toplini svog doma, sjede i samo pišu negativnosti o
ljudima koji se trude pomoći na bilo koji način, e to me rastuži.
Pozivam ih nek se uključe u bilo koju akciju, neka upoznaju ljude
o kojima pišu s toliko gorčine, život će im biti ljepši i
ispunjeniji.
Stoga poruka?
– Prvo bih se zahvalio svima koji podržavaju moj rad i koji se uvijek uključe u bilo koju humanitarnu akciju koju organiziram. Kada god možete nekome pomoći pomozite prema svojim mogućnostima, bilo da nekome poklonite lijepu riječ, osmijeh ili nešto drugo…
Pavo tako radi, za svakoga pronađe ono pravo. I zato, naiđete li
na njega gdje “pomaganje stanuje” znate da iza nje u ovom dijelu
Čakovca živi skromni, nenametljivi, druželjubivi Pavo.
