VOLONTERKA PETRA ‘Djeca i roditelji su prestravljeni, a starci i starice plaču za svojim domovima’

- Toga dana svjedočila sam snažnim potresima. Više se ne možeš osloniti na svoja osjetila jer ne razabireš sposobnost ravnoteže. Ali, sve odradiš punog srca, rekla nam je Petra Supina koja volontira u Petrinji

 – Jednom volonter, uvijek volonter ili volontiram dakle jesam, misli su vodilje u mojoj volonterskoj karijeri koja je započela na prvoj godini fakulteta, prije 16 godina. Otad do danas volontirala sam u bolnicama na pedijatrijskim odjelima, pružala pomoć u učenju, radila sa slijepima, a proteklih godina aktivni sam volonter Crvenog križa Varaždinske županije. Još je jedna stavka koju bih silno željela da stoji u mojoj već drugoj volonterskoj knjižici, a to je palijativna skrb i psihosocijalna pomoć u toj domeni – rekla nam je Petra Supina iz Varaždina koja je zaposlena kao socijalna pedagoginja u OŠ J. Horvata Kotoriba.

O danima volontiranja, a pogotovo na volontiranje u ovim apokaliptičnim danima ona kaže:

– Županijski Crveni križ ima sjajnu ekipu. Vodstvo nam je izvrsno. Ravnatelj Nebojša Buđanovac potiče nas da razvijamo i koristimo svoje osobne potencijale. Tako ja i kao socijalni pedagog, a posebice psihoterapeut, imam unazad nekoliko godina priliku volontirati u savjetovalištu Crvenog križa i psihološkom savjetovalištu za studente. Prilika za osobni rast i razvoj pružila mi se i kao članici tima za krizne intervencije. Kada se desio potres na području Siska i Petrinje nije bilo upitno hoću li ići, pitanje je bilo samo, s obzirom na to da sam majka dvoje male djece, kada ću ići. Suprug koji mi je velika podrška kada sam ga upitala što misli o tome da idem sa svojim timom, izgovorio je samo: ‘Poznajem te, ti si već tamo, ponosim se!’

Tako sam prvi dan nove godine odlučila otići u Petrinju. Dan sam provela uz ljude koji su smješteni u Petrinjskoj vojarni. Dolaskom u taj kraj Lijepe Naše, vozeći se kroz okolna mjesta, srce je počelo jače kucati, ni jedna edukacija kao ni znanje i iskustvo koje imaš ne može te pripremiti na stanje na terenu, iskustvo je uvijek najbolji učitelj. Devastirane kuće, ljudi u svojim dvorištima i na ulici, a strah i tuga na licima. Uđeš u vojarnu, dobiješ zadatak obići ljude. Prije ulaska u svaku prostoriju pitaš se:”Što im mogu ponuditi u ovim okolnostima?”

A odgovor: “Osmijeh, dobre želje za početak nove godine, obećanje da nisu sami i da će se kuće uskoro početi obnavljati”. Ljudi su još uvijek u stanju šoka, boje se, verbaliziraju da spavaju sat dva po noći. Djeca, ona veća, prestravljena, ne usude se ulaziti s roditeljima u svoje kuće, dok starci i starice plaču za svojim domovima. Životinjama u očima također vidiš strah i potrebu za zaštitom. Ljudima je potreban krov nad glavom, materijal da zaštite imovinu koja je ostala, konzervirana hrana jer nemaju gdje kuhati i spremati obroke. Veliko hrvatsko srce pribavlja sve potrebno, a neumorni volonteri Crvenog križa s takvim žarom i predanošću dostavljaju sve potrebno probijajući se i po najzahtjevnijem terenu do zabačenih dijelova toga kraja. Koktel emocija, adrenalin, sjedamo da odmorimo, prigrizemo nešto iako nikome nije do jela. U daljini tutanj i snažno podrhtavanje tla, ali podrhtava cijelo vrijeme. Toga dana svjedočila sam trima snažnijim potresima. Više se ne možeš osloniti na svoja osjetila jer ne razabireš sposobnost ravnoteže. Odradiš punog srca. Sjedaš u vozilo Crvenog križa sa svojim kolegama, voziš se doma, osjećaš težinu, ali i neizmjernu zahvalnost za svaki sačuvan život. Vratila sam se kasno te večeri. Zagrlila djecu i supruga posebno snažno, a u srcu prozborila jedno iskreno i ponizno:”Bože, hvala ti !”.

Još uvijek slažem dojmove. A proživljeno iskustvo vjerujem da ću pamtiti uvijek. Kao što sam napisala na svom fb profilu nek dragi Bog poda zdravlja, snage i plemenitosti u procesu obnove koji slijedi, a ja se vraćam prvom prilikom, rekla je Petra Supina za kraj.