Lidija Bajuk već se dulje od tri desetljeća bavi međimurskom popevkom, a Naklada Ljevak objavila joj je i knjigu "Međimurska popevka".
Lidiju Bajuk ne treba posebno predstavljati.
Nesuđena liječnica već se dulje od tri desetljeća bavi
međimurskom popevkom prvo kao izvođačica, onda kao kantautorica,
a na kraju i kao znanstvenica. Ovih je dana Naklada Ljevak
objavila i Lidijinu knjigu “Međimurska popevka” koja je plod
multidisciplinarnih istraživanja, ali i dugogodišnje prakse u
izvođenju jedinstvenog glazbenog fenomena srednje Europe.
Je li vaša “Međimurska popevka” prvenstveno znanstveni
rad ili knjiga za šire čitateljstvo koje cijeni popevke iz
Međimurja?
Ona je rezultat mojih tridesetogodišnjih istraživanja, a
intenzivnije unatrag jednog desetljeća. Budući da su brojni
objavljeni i rukopisni radovi o međimurskoj popevki rasuti u
raznorodnim publikacijama i arhivima, knjiga je namijenjena svima
koji se stručno, znanstveno ili amaterski bave međimurskom
popevkom, objedinjeno predstavljajući relevantne podatke o
njezinim objavljenim i neobjavljenim zapisima, o formalnim i
strukturalnim obilježjima, o geografskim, političkim, ekonomskim
i društvenim kontekstima, o sakralnim i profanim, urbanim i
ruralnim utjecajima, o neznanom i znanom autorstvu, o izvedbenim
praksama, o zaštiti i očuvanju na nacionalnoj i svjetskoj razini.
Tu su i vlastiti prinosi o međimurskoj popevki u godišnjim i
životnim obredno-običajnim praksama te u izobrazbi, primjeni,
glazbeno-izvođačkim žanrovima i diskografskim izdanjima.
Vi ste među najzaslužnijim pojedincima zbog čijeg je
truda međimurska popevka uvrštena na popis UNESCO-ove zaštićene
nematerijalne baštine. Što su time popevke dobile?
Uvrštenjem u Registar nematerijalnih kulturnih dobara RH 2013. i
u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine
čovječanstva 2018., međimurska popevka službeno je proglašena
jednim od hrvatskih i svjetskih znakova identiteta. Autorica sam
teksta prijedloga zaštite, a tijekom nominacije za UNESCO bila
sam koordinatorica između Ministarstva kulture i lokalne
zajednice, autorica jednog od pisama potpore i scenaristica
desetominutnoga dvojezičnog filma koji je dostupan na UNESCO-voj
e-stranici. Na nacionalnoj i svjetskoj razini ne mogu se zaštiti
duhovne tradicijske pojavnosti kojima nema živih izvođača i
nositelja i koje su zbog toga isključivo povijesno nasljeđe.
Dakle, svjetsko priznanje nije samo čast nego i obveza lokalnog,
nacionalnog i svjetskog financiranja programskih projekta
njezinih daljnjih istraživanja, pohranjivanja, digitalizacije,
zaštite, interpretacije, popularizacije, prenošenja i
stvaralaštva. Odmah nakon svjetskog priznanja, pod
pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i Etnografskog muzeja u
Zagrebu, u pokretnu izložbu “Hrvatska nematerijalna kulturna
baština na UNESCO-ovim listama” etnologinje Iris Biškupić-Bašić i
dizajnerice Nikoline Jelavić Mitrović uvršten je pano o
međimurskoj popevki koji sam osmislila na poziv kolegice
Biškupić-Bašić.
U Odjelu za arheologiju i etnologiju kojem sam pročelnica, pod
okriljem Matice hrvatske, Instituta za etnologiju i
folkloristiku, Međimurske županije, Udruge Matapur i Zajednice
hrvatskih KUU Međimurske županije 2019. potaknula sam i
suorganizirala znanstveno-umjetnički kolokvij “Ti si meni po
serdini srca – Obilježavanje uvrštavanja međimurske popevke na
UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine
čovječanstva”. Pokraj spomen-poprsja Vinka Žganca ispred zgrade
Odsjeka Učiteljskog fakulteta u Čakovcu ove je godine postavljena
glazbeno-digitalna klupa “Popevka” dizajnera i fakultetskog
predavača pedagoško-likovnih predmeta Andrije Večenaja, na kojoj
se može preslušati desetak izvedbi međimurske popevke po izboru
predavača pedagoško-glazbenih kolegija Branimira Magdalenića,
dostupnih i na pridruženoj mrežnoj stranici skeniranjem QR koda.
U Muzeju Međimurja u Čakovcu, u kojem će uskoro, na tragu moje
inicijative za osnivanje čakovečkog Centra nematerijalne kulture
Međimurja od 2011. do 2014., biti predstavljena Riznica
Međimurja, stalni postav duhovnoga kulturnog nasljeđa
najsjevernije hrvatske županije. To su samo neke od novijih
aktivnosti, brojne druge pojedinačne i skupne započete su ranije
i traju do danas.
Desetljećima pjevate međimurske popevke. Zašto su one
tako zahtjevne za izvođenje?
Omiljenost međimurske popevke i izvan granica Međimurja ne
jenjava. Ona plijeni pozornost pjesničkom snagom kajkavskog
iskaza međimurske svakodnevice i blagdanskog ozračja, arhaičnim
melodijama ispjevanima u starocrkvenim modusima. Otkad je
međimurski etnomuzikolog Vinko Žganec objavio 1908. svoj prvi
zapis napjeva “Megla se kadi”, a nakon toga na tisuće međimurskih
napjeva u više publikacija, također je promovirajući na Hrvatskom
radiju doslovno od njegova osnutka 1926. i na zagrebačkoj
Muzičkoj akademiji gdje je radio od 1948. do 1966., međimurska
popevka stekla je izniman broj domaćih i inozemnih poklonika. Ona
je zahtjevna za izvođenje zbog strukture svojeg jezika,
razgranate melodije, neočekivanih intervala i intervalnih
skokova. Izvođača joj nikad nije nedostajalo, danas su brojni.
Međutim, za njezinu uspješnu izvedbu nisu dovoljni samo dobar
sluh, ugodna boja glasa, dobra vokalna tehnika i poznavanje
notografiranog predloška. Ako je zakinuta za izvođačevo ishodišno
hermeneutičko iščitavanje ili poosobljavanje, koliko god formalno
virtuozno predstavljena – zvučat će hladno. A da bi se je moglo
poosobiti, treba znati što se zapravo interpretira. Čak i napjevi
novijeg postanja imaju svoju povijesnu pozadinu, a kamoli napjevi
kakvi su, primjerice, pjevana kola.
Prijeti li popevkama izumiranje?
Mislim da ne, barem ne onima izvođenijima. No današnji repertoari
obuhvaćaju ih tek manji broj. Većina izvođača poseže za
općepoznatim naslovima, nadajući se brzopoteznoj i većoj
popularnosti, dok se na tisuće drugih, koje je Žganec zabilježio
u Međimurju, rijetko ili uopće ne izvodi. Srećom, ima i onih
posvećenih i upornih tragalaca za zapisima nepoznatih, gotovo
zaboravljenih glazbenih dragulja iz fantastične glazbene riznice
najmanje hrvatske županije.
Promovira li Hrvatska dovoljno svoju baštinu izvan
granica?
Nekoliko je primjera dobrog brendiranja kulturnog nasljeđa u
Hrvatskoj, primjerice u lokalnim gastrotradicijama, međutim ono
još nije rezultat osmišljenoga kontinuiranog djelovanja na svim
hrvatskim područjima i na svim razinama, nego prije svega
aktivnosti nekih gospodarstvenika i nevladinih organizacija koje
politički subjekti podupiru mahom radi samopromocije. Prečesto
svjedočimo nakaradnostima koje su posljedica izostanka suradnje
između turističkih subjekata i znanstvene zajednice, no ima
poticajnih primjera zajedničkih nastojanja jednih i drugih.