MONIKA MIHALIĆ ‘Šivam i heklam baš sve, a suze na oči izmami mi kad bolesnima svojim radom uljepšam dane’

Monika Mihalić rodom iz Novog Sela Rok primjer je sposobne mlade poduzetnice koja čuva međimursku tradiciju, a njezini su proizvodi hit među mladima, ali i starijima

Monika se u avanturu heklanja upustila još u srednjoj školi, a danas je prava ekspertica. U šivanju i heklanju različitih kreacija za njezinu vlastitu robnu marku pomaže joj i dečko Ante Goleš, a samo za naš portal ispričala nam je kako je krenula priča oko njezinog hobija.

Kako i kada je krenula tvoja priča? 

Bilo je to još davnih dana u srednjoj školi kad sam gledala mamu kako hekla nadstolnjake. Činilo mi se to zanimljivo, pa sam ju zamolila da mi pokaže kako se to radi. Probala sam i stvarno mi se dopalo “baratanje haklecom”. Nisu mi stolnjaci bili interesantni, pa sam probala napraviti majicu. Zamislite, prvi rad i odmah majica. Naravno, ispala je katastrofalno, ali ja sam bila ponosna na sebe i tako je to krenulo. Baš sam neki dan na tavanu kod mojih roditelja pronašla to moju “tvorevinu”  koja mi je izmamila osmijeh na lice jer uvijek se lijepo prisjetiti početaka ovoga što imam danas.

Kada si prvi put nekome nešto poklonila što si ručno napravila i kakva je bila reakcija?

Prvi pokloni su išli naravno ukućanima jer su oni bili jedini koji bi ih nosili u tim mojim počecima, jer ruku na srce ne bi ih u butiku stavili u izlog, ako me razumijete. Naravno, bilo im je svima jako drago što sam se počela time baviti iako nisu bili pretjerano iznenađeni jer od kad znam za sebe sam uvijek nešto stvarala, izmišljala…od uvijek je ležala kreativka u meni, samo nisam znala da ću tu svoju kreativnost podići na nivo koji je to danas. Zbog toga mi je jako drago jer nema ljepšeg dok napravite nešto svojim rukama, u tome neizmjerno uživate, a ako se da nešto i zaraditi…to je onda pun pogodak.

Od koga si učila? Kako i koliko si vježbala? 

Kao što sam već i spomenula, osnove sam naučila od mame, a sve ostalo s kanala YouTube, a gdje drugdje? Tamo ima brojnih ideja, tutoriala… i sami birate što želite raditi, što vam se sviđa. Odabrala bih video i onda ga premotavala naprijed – natrag i tako doslovno 100 puta dok nisam savladala tehniku heklanja, pa usudila bih se reći, danas i do savršenstva. Mada, moram priznati, više uživam šivati iglom, a malo manje heklati. Heklanje ipak oduzme dosta vremena. Jednu kapu radim po par sati, dok je neki drugi proizvod koji šivam (trakica, turban) puno prije gotov i onda stignem odraditi više ideja koje imam u glavi. A vjerujte, imam ih jako jako puno. No, zbog nedostatka vremena ih ne stignem sve realizirati. Zato najviše volim kad mi klijeti naruče nešto što do sad nisam radila. Neki model trake, turbana, kape…bilo čega. To mi predstavlja izazov i jedva čekam ishod krajnjeg proizvoda.

Budući da to nije tvoj primarni posao, već radiš onaj stalni, od osam sati na dan (a znamo da i voliš vježbati te pomagati svom dečku u vođenju fitness treninga), koja je tajna uspjeha? Kako sve to stigneš? 

Organizacija je pola posla. I stvarno je tako. Često me pitaju da’l imam slobodno vrijeme. Moj odgovor je: nemam. Ali ni ne treba mi jer ja uživam raditi to što radim i da nije tako, ne bi to uopće ni radila. Tako da je meni vrijeme koje provedem šivajući ili heklajući zapravo odmor, to je moje slobodno vrijeme.

Predstavlja li ti heklanje, pletenje i šivanje i neku vrstu radne terapije?

Apsolutno da, da, i da! To je često bijeg od stvarnosti i užurbanog dana. Dok ja sjednem za svoj stol u moj radni kutak i stvaram nešto svoje, neprocjenjivo! Trenutno je u fazi uređenje mog vlastitog kutka, moje radne sobe čemu se toliko veselim. Dok sve bude sređeno, pozvat ću vas svakako da vidite kako to izgleda ili barem poslati neke slikice.

Jesi li se ikad uhvatila da pleteš usput dok npr, kuhač, čitaš, gledaš film…

To je pod obavezno. Uvijek, ali uvijek uz sve navedeno usput i šijem ili heklam – osim kad čitam (takav multitasking još nisam…hehe). Nekako mi je gubljenje vremena ležati pred TV-om i “samo” gledati u njega. Mogu raditi simultano obje od navedenih radnji, pa zašto i ne bih. Odmaram i ujedno stvaram dodanu vrijednost, po meni odličan spoj. 

Koliko ti treba za jedan proizvod?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer uglavnom sve proizvode radim segmentno tako da prvo pripremim materijal, a tek nakon toga ga šijem. Dakle, sve kreće od pripreme materijala koja mi oduzima najviše vremena. Konkretno za turban… prvo kreće borama s balom tkanine koju treba izrezati u određeni oblik i veličinu. Taj dio za sada obavljam na stolu u blagovaonici (zato jedva čekam radnu sobu). Pritom si uzmem sat, dva i narežem razne oblike, boje, veličine. Nakon toga “selim” uglavnom pred TV u dnevnu sobu gdje ih šijem u formu koju sam zamislila. Nakon što je baza turbana gotova idem na izradu ukrasa koji može biti u obliku ružice (okrugle latice, latice na špic, spiralne…), mašne ili kruga. Kad su gotovi i ukrasi opet “selim” za stol gdje sve to skupa pričvršćujem jedno za drugo i ta-daa…turban je gotov. Identičan postupak je i s izradom trakica za kosu. Ako bih baš morala reći neki tajming da odgovorim na vaše pitanje, rekla bih da mi treba oko 40 minuta sveukupno da napravim jedan turban ili jednu trakicu od samog početka.

U šivanju i heklanju različitih kreacija za tvoju vlastitu robnu marku ‘Pletivo Monny’ pomaže ti i tvoj dečko Ante Goleš, inače interventni policajac PU međimurske. Koliko ti je bitna njegova podrška?

Da, Ante je punopravni član tima Pletivo Monny što mi je neizmjerno drago i strašno se ponosim njime. Ne samo što mi je u svemu tome podrška nego mi i pomaže šivati. Često šivamo zajedno dok gledamo TV. Ponekad  (prečesto) ja pretjeram i ne puštam iglu i do sitnih noćnih sati, pa on samo veli: “ok, ako baš moramo još, šivat ćemo”. Hehe… onda mi ga bude žao, pa ipak sve pustim i posvetim se samo njemu jer ipak je naše vrijeme puno važnije od posla. Zapravo je igla bila ta koja nas je spojila. Znamo se šaliti da je iglom osvojio moje srce. Tako je stvarno i bilo. Naš neki prvi službeni susret bio je upravo na štandu koji ja imam dok su manifestacije u našem gradu. Onda mi je prišao i kupio trakicu. I tako je to krenulo. Idući put (opet na štandu), došao je i pitao može li probati šivati na način kako ja to radim. Ja sam bila prvo u šoku (ali onom extraaa pozitivnom) i jako mi se dopala ideja da se zanima za nešto što ja obožavam raditi. Isprava sam mislila da me na taj način želi samo osvojiti, ali ne…i dalje to radi s istom strasti kao i onda na tom sudbonosnom štandu. Jedino ako me još uvijek osvaja…može i to biti.

Jesi li zadovoljna njegovim radom? Prema radovima koje smo vidjeli, a koje ste zajedno radili, Ante je pravi ekspert.

Da, to ste dobro primijetili. Stvarno je pravi ekspert. Radovi su mu jako lijepi i uredni, pa ponekad i ljepši od mojih. Lijepo mi ga gledati dok šiva jer je jako pedantan tome. Svaku zašivenu laticu promatra je li dobra, je li isto napunjena u odnosu na prethodnu laticu (kod šivanja ih punimo vatom)  i sl. Često me pita za mišljenje dal je dobro zašio, dal’ mi se sviđa. Sad u ovoj fazi ne pada mi na pamet da ga kontroliram jer ponekad sašije i ljepše od mene. Šije samo jednu vrstu ružica i u tome se usavršio do maksimuma. Do te mjere da smo oba zašili ružicu istog oblika i istog materijala, veličine i dali nekolicini ljudi da prosude tko je ljepše zašio. Lagala bih kad bih rekla da sam ja pobijedila. Ponosna na njega “to the moon and back”.

Što Međimurci najviše vole i kupuju?

Najviše volim šivati turbane. To mi je sad NOVI i ujedno top proizvod i mogu reći da su svi poludjeli za njima. Vjerojatno što tržište nije zasićeno njima kao što je npr. trakicama za kosu. S obzirom na to da je moj asortiman nekako baziran više za klince očekivala sam da će potražnja za turbanima biti isto tako, no mogu reći da više imam narudžbi za odrasle nego za malene. Javlja mi se jako puno gospođa koje su na žalost oboljele od karcinoma i treba im pokrivalo za glavu prirodnih materijala te je tada turban odličan izbor. Dobila sam neki dan povratnu poruku od jedne gospođe koja je naručila turban za svoju susjedu oboljela od zloćudne bolesti koja mi je izmamila suze na oči. Poruka je glasila: “susjeda je oduševljena, plakala je od sreće. Savršeni su. Uljepšali ste dan jednoj bolesnoj osobi i oduševili ju svojim radom.” Ovakve poruke samo su vjetar u leđa. Osim turbana izrađujem trakice za kosu za sve uzraste, vezice za dude, heklane kape i šalove. 

Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme, ako ga opće imaš?

U ljetu volimo provoditi vrijeme vani koliko je to maksimalno moguće, pa je to obično na biciklima, a sad kad je ovako hladnije i ograničeno nam je kretanje, to je uglavnom u stanu. Imamo i 3 mace koje su punopravni članovi naše male obitelji i one nas u svemu prate u stopu. Kako trenutno živimo u stanu, mace su većinu dana zatvorene unutra i tek navečer ih puštamo u “šetnju”. One jako vole dok smo mi u toj šetnji s njima, pa sjednemo na terasu i promatramo ih kako se igraju. Trenutno radimo i na jednom ogromnom projektu koji se zove “naša kućica” pa jako puno vremena provodimo na gradilištu, hodamo po dućanima, pretražujemo web shopove različitih dućana jer smo trenutno u potrazi za svime što nam je za našu kućicu potrebno.

Kao mlada čuvarica međimurske tradicije, koja bi bila tvoja poruka mladima?
 
Poruka bi za sve generacije bila: radite ono što volite i što vas na neki način ispunjava. Nešto u čemu vidite ispušni ventil dok zakipi u glavi. Ja sam se pronašla u ovom tradicionalnom djelu, ali bilo koji oblik zanimacije, hobija je preporučljiv. 

I za kraj, nalazimo se u teškim vremenima, usred smo pandemije. Što je tebi kao mladoj poduzetnici ono pokazalo i naučilo te?

Da, na žalost ova pandemija nas je sve nekako zakočila u svemu, pa tako i u poslu. No, međutim, moram reći da nekako online prodaja nije stala. Čak dapače. S obzirom na to da je ljudima ograničeno kretanje, praktičnije je naručiti proizvod i čekati da on dođe na kućnu adresu. A posebno za klince. Njima uvijek nešto treba iako im možda i ne treba. Tako da, ja sam zadovoljna generalno gledajući na razvoj mojeg posla u doba pandemije. Ono što je jedino negativno Corona donijela je što nema sajmova. A ja stvarno obožavam sajmove. Volim tamošnju atmosferu, ljude. Volim kako grad diše tih dana. Ali pošto sam po prirodi optimist, vjerujem da će se ubrzo to promijeniti, zaključila je za kraj našeg razgovora Monika Mihalić.